Protagonist dokumentarnog filma "Bunarman", Antun Gabajček - Nuno, među posljednjim je praktičarima jednog izumirućeg zanata. On, naime, po narudžbi kopa bunare, ali ne buši (ne vrta) zemlju strojevima, već koristi oruđe isključivo na mišićni pogon. Takav način obavljanja posla nije nikakav tehnofobični hir, niti tvrdoglavo tradicijsko ustrajavanje, već posve razložna i strojevima, još uvijek, nenadomjestiva tehnologija posla. Bunarman iz ovoga filma, stjenke bunara obzidava ciglama, što omogućuje pouzdaniji i obilniji dotok vode, a prema mnogim svjedočenjima i samu vodu čini kvalitetnijom. Kako bi se sve to postiglo, potrebno je uložiti ogroman fizički napor, ali i imati razrađenu metodologiju, originalnu strategiju i mnoštvo domišljatih, vlastoručno izrađenih pomagala. I upravo to - učinilo je Nunu dokumentaristički podatnim likom. Kako, dakle, i krajnje tegoban način egzistencije može postati prepoznatljiv razlog za neponovljivo čudesno trajanje svakoga čovjeka - pokušava saznati ovaj dokumentarac. (Davor Šišmanović)
Nagrada
za najbolju režiju
Dani hrvatskog
filma 2003. Oktavijan nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara za
najbolji dokumentarni film Dani hrvatskog filma 2003. Nagrada za
najbolju režiju
DaKINO Bukurešt Rumunjska 2003.
Nagradaza najbolji dokumentarni film
International Film Festival Siena Italija
2003. Počasna pohvala za "istaknutu režiju i značajan dokumentarni
stil" Corto film festival Imola Italija 2003. Specijalna nagrada žirija
Delta film festival Italija 2009
Ovdje
je, s pravom, otpala i jedna od najtežih dokumentarističkih dogmi oličena
u strogom zavjetu šutnje; u ne baš tako rijetkoj vrsti tzv. klasičnih
dokumentaraca opservacijski posvećenih čovjekovu radu, ljudi rade i ukleto
šute. Ni da zucnu! U Bunarmanu, naprotiv, godi što radnici oko bunara
stalno nešto 'laprdaju', živahno dobacuju jedan drugomu ili se dogovaraju.
Sve u svemu, odličan film. Petar
Krelja RITAM RADA Hrvatski filmski ljetopis, Zagreb/god. 10 (2004). br.
10.
BUNARDŽIJA/BUNARMAN nije samo dokumentarac o starom zanatu
koji nam otkriva zanimljivu tehniku pronalaska vode i kopanja bunara,
već je ujedno i oda ljudskom radu. Znalački strukturiran, skoro sasvim
bez riječi, dramaturška nit je vođena samom slikom, ostvarenom izuzetno
nenametljivom kamerom. Odstranjujući sve što nije suštinsko za srž događaja
koji se prati, autor je potcrtao teškoću fizičkog rada koji izvodi bunardžija,
ali i strast čovjeka zanesenog svojim radom. Rada Šešić Sarajevo Film Festival 2003
...Dakle,
kad imate jak, iako naizgled nimalo spektakularan sadržaj, a znate i filmski
zanat poput "međunarodno priznatog" dokumentarista Branka Ištvančića -
ne trebaju vam bučne špice (...) da biste privukli pozornost gledatelja.
Pretpostavljam da nisam jedini koji se nakon prvih desetak minuta našao
u čudu: ej, ovaj ovjde kopa rupu u zemlji - i samo to radi! - a ja ga
uporno gledam i zanima me što će biti dalje!? Nema popratnog teksta u
offu, malo se govori i na terenu, tu i tamo zgodno uleti i gitarska tema
Kreše Blaževića (ex Animatori), a Nuno ide sve dublje i dublje... Pa se
onda penje, obzidavajući ciglom kao šestarom izrađenu kružnicu bunara.
Sve na ruke i od oka. Čudo, kažem vam. Sandro Pogutz, Slobodna Dalmacija
Protagonist
se prvo petnaest minuta u tišini spuštao, kopajući bunar, onda preostalih
petnaest minuta u tišini vraćao, zidajući što je iskopao, i to je bilo
to. Gotov bunar, gotov dokumentarac. U pola sata filma, uz štropot kolotura
čula su se ukupno tri zvuka, slična režanju: "Gore!", "Dolje!" i "Lakše,
jebo ga ti!" Koje remek-djelo. Dražen Matošec, Feral tribune