Kino gledatelje privući će bolji filmovi, a ne dvorane

Gledanost domaćeg filma

U ovom desetljeću najuspješnije kino sezone u Hrvatskoj bile su 2004., sa 2,98 milijuna prodanih karata, te 2006. sa 2,67 milijuna. Godina 2006. zanimljiva je jer je to bila godina u kojoj su na gledanost utjecali neholivudski hitovi ("Borat"), ali i tri domaća: ponajviše "Što je muškarac bez brkova", ali i "Duh u močvari" i "Karaula"...

Jutarnji list, 29.12.2008 16:05
Piše: Jurica Pavičić


Tomislav Vuković, Glas Koncila, broj 14 (1763), 6.4.2008.
Razgovor: Branko Ištvančić, filmski redatelj
Snimanje filma etički je čin

Filmski redatelj koji je u Hrvatsku "vratio" dječji film, snimio više od pedeset dokumentarnih, nekoliko kratkih igranih i jedan dugometražni igrani film, dobio nekoliko prestižnih domaćih i inozemnih nagrada, među kojima i "Zlatnu uljanicu" za promicanje etičkih vrijednosti - to je profesionalna "osobna karta" Branka Ištvančića. Rođen je g. 1967. u obitelji bunjevačkih Hrvata u Tavankutu, nedaleko od Subotice, diplomirao je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. dr. Ante Peterlića. Povodom Dana hrvatskoga filma razgovarali smo s njime o stanju u hrvatskoj kinematografiji, posebice dokumentarnom filmu, problemima i poteškoćama s kojima se danas susreće filmski redatelj u Hrvatskoj, njegovim planovima, vjerničkom doživljaju svijeta, podrijetlu, zavičaju...

Zbog sponzora "domaće je loše"

Upravo su od 25. do 30. ožujka održani 17. dani hrvatskog filma, pa Vas molimo da nam na početku kao profesionalac, koji je izravno uključen u filmsku problematiku, posebice hrvatsku, pojasnite: Zašto se oni u dijelu hrvatske javnosti, pa i kod samih filmskih djelatnika, uporno pokušavaju marginalizirati? Što se to dogodilo od g. 1992. kada su prvi Dani održani s puno oduševljenja i potporom svih relevantnih čimbenika u društvu, do današnje situacije u kojoj je "hrvatsko", izgleda, moralo ustuknuti pred "međunarodnim"

IŠTVANČIĆ: Taj problem je nastao zbog velike komercijalizacije i tendencije održavanja festivala s međunarodnim programom i velikim sponzorima. Jednostavno se prakticira načelo prema kojem se namjerno omalovažava nacionalni program da bi se uzvisio međunarodni, i skupili veliki sponzori pod geslom "sve što je domaće loše je". Audiovizualni i tiskani mediji također podržavaju taj trend. Istina, i domaći autori su pridonijeli tom ozračju ne razmišljajući o pomanjkanju solidarnosti među filmskim autorima i kolegama. Osobno mislim da nema osoba poput Davora Šišmanovića koji svake godine oduševljeno i požrtvovno priprema taj relevantni nacionalni festival, pitanje je da li bi Dani hrvatskog filma uopće opstali i postojali toliko godina. Dakle, kao što je rekao moj profesor Zoran Tadić, ništa se na planu nekakvog poticaja ne čini kako bi nacionalna kinematografija postojala, razvijala se i odnjegovala generacije kvalitetnih autora.

Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra, odnosno kvalitetnim kratkim igranim i dokumentarnim filmovima, kao i uspješnim eksperimentalnim i animiranim filmovima. To znači da smo u manjim kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film, iako treba istaknuti da se zadnjih godina i oni uspijevaju probiti na inozemnim festivalima. Slično kao i rastuća pojava sve većeg broja sapunica, pojavio se i sve veći broj filmskih festivala u našoj zemlji. To znači da interes za film kod nas postoji, samo treba uvesti nekakav red u sve to.

Po mom mišljenju, važno je imati Dane hrvatskog filma, isto kao i Filmski festival u Puli, ali s većom potporom države. Potrebno je sredstva iz državnog proračuna primjerenije raspodijeliti na ta dva važna nacionalna festivala, ne zakidajući, dakako, potporu i drugim festivalima.

Želim dotaknuti univerzalno

Otkuda to Vaše stalno nastojanje da filmovima, bez obzira je li riječ o dokumentarnima ili igranima, pričate o plemenitosti i radišnosti "malenih" ljudi, ljepoti sitnica koje nas okružuju, uzvišenosti prirode, vrijednosti često prezrene tradicije, veličini malenosti, neobičnosti u skrivenome koje je "nadohvat ruke" i slično?

IŠTVANČIĆ: Čovjek u filmu teme crpe iz života, a život je stvarnost, ponekad lijep, a ponekad tužan. U dokumentarcima film je svjedočanstvo o tom životu, a u igranim filmovima iluzija koja pokušava biti život onakav kakav zamišljamo, a nije stvaran. Zato je film način da se život uhvati i doživi kao san, a san kao život. Mali čovjek, ljepota sitnica, uzvišenost prirode, veličina malenosti, neobično u skrivenome - sve je to odgovor sadržan već u vašem pitanju. Rekao bih da je sve to skupa moj tajnoviti vrt i neiscrpni izvor energije i inspiracije kroz, naravno, prizmu stvarnosti čijim bih svjedokom htio biti. U tom svjedočanstvu htio bih ostaviti svoj trag i svoj pogled na svijet, jer ponekad i nije toliko bitna forma koliko će se i što reći. Kroz moje dokumentarne filmove provlači se tragikomično. Ta nekakva "aristotelovska" zlatna sredina - niti je komično niti je tragično, nego je sve pomalo, kakav je zapravo život. Filmaši općenito kažu da je dobar onaj dokumentarac i film koji je uhvatio život. Dokumentarac je velik izazov za redatelja i čak ga je nekad i teže raditi nego igrani film, jer se upravo na njemu vidi vještina redatelja i autora. Mora se ispričati suvisla priča, a ispred redatelja nalaze se mnoge nepredvidljive stvari, nepredvidljivo snimanje, nepredvidljive situacije. Tako pravi dokumentarac ne nastaje prije, kao igrani, nego tek nakon snimanja filma - u montaži.

Volim reći: privlači me obično u neobičnom i neobično u običnom. U svojim radovima želim dotaknuti nešto što je univerzalno, ići iz pojedinačnog u općenito. Recimo, u dokumentarcu "Plašitelj kormorana" radi se o ljudima kojima je posao "sizifovski" - plašenje ptica kormorana na svojem posjedu za uzgoj riba. Kormorani su napast za ribe, njima se hrane, a ne smiju se ubijati jer su zaštićena vrsta. To je istodobno i smiješno i ozbiljno jer se i jedni i drugi bore za svoj opstanak. U toj priči mi se smijemo, ali zapravo prepoznajemo sebe jer je to metafora o apsurdnosti života u Hrvatskoj. Borimo se protiv jedne zaštićene vrste kojoj je dobro i protiv kojih ne možemo ništa, a kako bi preživjeli, moramo ih stalno "plašiti".

Dakle, možemo prepoznati stvari koje se događaju nama i oko nas svakodnevno. Međutim, shvatio sam da sam postao pomalo i sam "plašitelj". Zanimljivo je da je, nakon što je taj film doživio uspjeh, prestalo davanje potpore za moje druge projekte i osjećao sam gotovo stalno ignoriranje od onih kolega koji su postali povjerenici za odobravanje sredstava za nove projekte Ministarstva kulture RH. Tako je i dokumentarni film "Bunarman" nastao iz očaja jer su me godinama odbijali na natječajima ministarstva za sredstva za novi film, kojima bih mogao lakše i kvalitetnije napraviti zahtjevniji uradak. Jedino mi je onda preostala televizija koja je ponudila skromnije uvjete za rad. No, dogodilo se to da je moj film bio na više festivala od onih koje je financiralo ministarstvo i koji su imali bolje uvjete za rad. Ipak, razmišljam kako bih trebao raditi i nastavke "Plašitelja" kao cjelovečernji dokumentarni film. Volio bih ga plasirati u kinodistribuciju jer se pokazalo da je "Plašitelj kormorana" osvojio publiku i kritiku, a dokumentarni filmovi su opet postali trend.

Nagrada ne znači gotovo ništa

Danas je također potrebno govoriti i odnosu ustanova koje su iznimno važne za filmske redatelje: HRT-u i Ministarstvu kulture. Vaše mišljenje i iskustva?

IŠTVANČIĆ: Na HRT-u se sve najviše usmjerava na Informativni program, a zapostavlja se struka kojoj pripadam i od koje televizijski medij ovisi. Svaka televizijska kuća sa svjetskim standardima, riječi koje tako često volimo rabiti u smislu uključivanja u razvijeniji sustav, razmišlja o tome što će proizvesti i pokušati prodati. Jasno je da se ne mogu prodavati vijesti, nego kvalitetni dokumentarni i igrani filmovi.

U Hrvatskoj je problem što svi misle da mogu sve, često su ljudi tašti na primjedbe i zbog toga se puno puta prave osrednji radovi. Razlog tome je, prije svega, i zbog loših scenarija. Meni je trebalo dugo godina dok nisam našao izvanrednog scenarista poput Josipa Mlakića. Ali, smo četiri puta s njegovim scenarijima odbijeni kod ministarstva kulture, unatoč i njegovim i mojim prijašnjim dobrim rezultatima. Pa i sada, nakon uspjeha dječjeg filma "Duh u močvari", koji je bio drugi hrvatski film po gledanosti u 2006. godini i koji je označio uspješan povratak igranog filma za djecu u Hrvatskoj nakon 20 godina, on je očito bio podcijenjen.

Vi ste ipak prvotno redatelj dokumentarnih filmova, pa nam recite nekoliko riječi o njihovu vrednovanju u Hrvatskoj.

IŠTVANČIĆ: U Hrvatskoj je problem što dokumentarci nisu dovoljno popularni, iako su bolji od igranih filmova. Ljudi ih vole gledati, ali nisu im dostupni i na razini popularnosti ponude igranog filma. Nagrade mi, naravno, znače jer se na osnovi njih afirmiram u struci, postajem netko i nešto ovdje, vidim da sam nešto napravio, jer nije jednostavno i lako ovdje napraviti film. Ali, nažalost, niti jedna nagrada nije učinila skoro ništa za poboljšanje mog položaja kao redatelja, a za posao na televiziji morao sam se uvijek iznova boriti. Naime, čovjek bi očekivao, nakon tolikog nagrađivanja, da će mu se, što se kaže, "sva vrata otvoriti", ali u mom se slučaju to nije dogodilo. Mogao bih reći da mi je ponekad bilo još gore. Primijetio sam da je to čest primjer i s drugima u Hrvatskoj. Što ste bolji, to doživljavate veću zapostavljenost.

Imate li nekakav >recept< za dobar film?

IŠTVANČIĆ: Za film je važno da se ekipa na snimanju osjeća kao obitelj, pa kažemo da između mene i snimatelja, montažera, glumca i svih ostalih, od najvećih do najmanjih, moraju vladati "familijarni" odnosi kao preduvjet za dobar filmski rezultat. Za svakog člana ekipe, pa tako najviše za redatelja, važno je da je dobar "zanatlija". Umjetnost će se dogoditi tek ako sve štima, moraju se poklopiti znanje, umijeće i štošta kako bi sve štimalo. Mi često nemamo dovoljno dobre uvjete za realizaciju filma, pa nam i sretne okolnosti dobro dođu.

Tajanstveni edenski vrt na salašu

U kojoj su mjeri i Vaše podrijetlo - Subotica, salaši, bunjevački običaji, "slamarke" - također odredili Vaše stvaralaštvo?

IŠTVANČIĆ: Moj se sav život sastoji od bavljenja filmom, koliko god to pretenciozno zvučalo. Djetinjstvo sam proveo na pravom bunjevačkom salašu u Tavankutu, selu nedaleko od Subotice, i to mi je najdivnije doba mog života. M, koji se bavimo filmom volimo reći kako, na neki način, kao umjetnici postupno otkrivamo svijet, pa je tako moje prvo otkriće svijeta bilo na salašu - to je bilo moje djetinjstvo, taj tajnoviti edenski vrt, koji još uvijek pamtim i o kojem bih jednog dana volio napraviti film.

Drugo otkriće svijeta za mene je bilo kad sam prvi put pogledao kroz filmsku kameru. To se dogodilo u petom razredu osnovne škole u Tavankutu kad je moj prvi nastavnik filma Zoltán Siflis iz Subotice došao predavati i voditi kinosekciju u školi. S njim sam se jako zbližio, taj je odnos ostao do danas, i pamtim kada sam pogledao kroz njegovu 8-milimetarsku filmsku kameru. Prvi put sam "progledao" kroz taj četverokutni okvir i počeo razmišljati na drugačiji način o svijetu u kojem se nalazim. Tada sam osjetio veliku želju baviti se tim poslom. Tek sam poslije otkrivao što sve to znači, što je to film koji me nikada nije odbijao, nego, naprotiv, još više privlačio. Sa Siflisom sam puno radio, a on me je, kao prvi nastavnik filma, zapravo, najviše naučio.

Prvi rad koji stavljam na početno mjesto u svojoj filmografiji je "Pokretne slike moga dide", film o mom djedu, kojeg sam veoma volio i o čijem životu bih također volio napraviti jednom dugometražni igrani film. To je bio jedan crno-bijeli dokumentarac od desetak minuta o tome kako on plete košare od pruća. Tada sam bio osmi razred. Snimao sam ga svojom prvom kamerom koju sam kupio od svojih prvih zarađenih novaca. Odmah nakon toga napravio sam i drugi film "Berber na biciklu", o stvarnome brijaču u Tavankutu "bać Đeni", koji nije imao svoju brijačnicu nego je išao od salaša do salaša "biciglom". Taj lik se danas nalazi u scenariju za igrani film koji pripremam, a svidio se mojim profesorima za vrijeme studija u Zagrebu i drugim kolegama.

U Tavankutu sam proživio svoje mladenačke >boemske< dane. Moj se naraštaj okupljao u družini zvanoj "....LUCIJA", jer su četiri točkice ispred imena Lucija označavale četiri slova "REVO(LUCIJA)", zbog čega smo u to doba bili sumnjivi i pozivani na informativne razgovore, a mi smo se samo zafrkavali i pokušavali baviti filmom, kazalištem i fotografijom. Organizirali smo kinopredstave i organizirali kazališne predstave na ikavici. Bili smo pod okriljem današnjega Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva "Matija Gubec" iz Tavankuta. Mislim da smo, u kulturnom smislu, značajno utjecali na formiranje publike i javnog mnijenja u mojem selu i izvan njega, a da toga tada nismo bili ni svjesni.

Interesne skupine, nepotizam i protekcija

Recite nam nešto o položaju redatelja u Hrvatskoj?

IŠTVANČIĆ: Težak je život redatelja u Hrvatskoj jer se on nakon završenog studija na Akademiji dramske umjetnosti ne može zaposliti. Meni je trebalo deset godina da dobijem stalni posao na HRT-u, a dotada sam radio kao vanjski suradnik, premda sam u međuvremenu imao mnoge nagrađene filmove. Radio sam puno za obrazovni program HRT-a, npr. seriju o franjevcima, o benediktincima, kao i niz filmova za redakciju narodne glazbe i običaja te za dramski i dokumentarni program.

U Hrvatskoj još vladaju nepromijenjeni principi i kriteriji, sve se odvija u okviru nekakvih čudnih interesnih skupina, osim toga ima nepotizma i protekcije. Slabo funkcionira sustav stimuliranja na osnovi stručne kvalifikacije i afirmacije, angažman na osnovi dokazanog kvalitetnog rada i nagrada kao nekakvih referenca. Ja sam to iskusio na svojoj koži. Još kao vanjski suradnik na HRT-u nisam npr. doživio da se od mene traži diploma redatelja.

Vjernički doživljaj stvarnosti

Ima li pristup temama ukorijenjenost u Vašoj životnoj filozofiji? Povezano s time može li se govoriti o Vašem vjerničkom doživljaju stvarnosti?

IŠTVANČIĆ: Vodeći se osnovnim kršćanskim načelom >ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe<, snimanje filma je etički čin gdje iskustvo dokumentarista pomaže, tjera vas da kameru postavite tako da je nekako u etičkom dosluhu s onim što se pred vama zbiva. Stoga se može govoriti o vjerničkom doživljaju stvarnosti.

Osim toga, autor mora vjerovati u ono što radi i u ono što želi prikazati. Filmski redatelj, kao svjedok našeg vremena, u jednoj maloj kinematografiji kakva je hrvatska mora biti svjestan da je najodgovornija osoba i u najskromnijim filmovima jer svjedočenje uključuje snositi posljedice svjetonazora. Međutim, kada živimo u kinematografiji punoj kompleksa, događa se da vrlo često režiramo svoje komplekse, a ne filmove.

Naime, ništa se ili vrlo malo čini unutar cijele organizacije kinematografije kako bi se nešto što je ozbiljan napor, bez obzira na rezultat, zapravo promicalo na nizu područja, od plasmana pa do stimulacije produkcije. Mislim da i dalje dobri filmovi nastaju usprkos kinematografiji. Takva izjava bila je aktualna još šezdesetih i sedamdesetih godina, a moglo bi se reći kako stoji i danas.

Rekao bi moj profesor Zoran Tadić: Film je jedna čudna biljka, po svojoj organizacijskoj i duhovnoj strukturi zapravo izvan društva. Jednak je napor potreban da bi se napravio dobar ili slab film. Jednak napor u smislu trošenja sebe samog. U jednom takvom življenju izvan sustava, izvan društva, zapravo u jednoj takvoj samoći, izdvojenosti, muci, sve to skupa rađa nekakav prkos, pa se onda događaju ozbiljne ili poluozbiljne stvari, odnosno dogodi se da ta kinematografija živi. Ipak, posao redatelja je, po meni, najljepši posao na svijetu jer redatelj je u situaciji malog stvoritelja, naime, na početku ne postoji ništa, a na kraju napraviš neki svijet.

Neću se vratiti, ali ću se vraćati

Imate li u planu tematski se ponovno vratiti u zavičaj?

IŠTVANČIĆ: Svake godine, kad god mogu, dođem u zavičaj, u Suboticu, odnosno u Tavankut. Volio bih i tamo snimati filmove, jer mislim da bi to ljudima u Hrvatskoj bilo zanimljivo, ali kroz perspektivu pronađene ljudske priče i života običnog čovjeka u novonastaloj situaciji odvojenosti od matične domovine i u položaju manjine, možda, u nekom stanju izgubljenosti, samoće i prepuštenosti sudbini koju je doživjela naša hrvatska zajednica u Vojvodini. Već godinama najavljujem kako bih jednom volio napraviti igrani film po bunjevačkoj pripovijetki Balinta Vujkova "Privarita smrt" (Prevarena smrt), ali je pitanje kako formirati produkciju za to.

Tek sada sam počeo snimati dokumentarni film o slamarkama pod naslovom >Od zrna do slike<, prvi put nakon mog odlaska iz zavičaja. Mislio sam da će barem Grad Zagreb znatnije financijski pomoći taj film jer je ranije uspostavljena kulturna suradnja s Gradom Suboticom. Projekt je dobio nekakva manja sredstva na natječaju, ali bez uspostavljene koprodukcije s Dokumentarnim programom HRT-a teško bi bilo početi s realizacijom. Snima se u četiri godišnja doba, a premijera je planirana za jesen 2008. godine.

Moja mama mi je znala često govoriti kako se više nikad neću vratiti u svoj zavičaj, na što sam joj odgovorio: Vjerojatno se nikada neću vratiti, ali ću se stalno vraćati!

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=13942

POETIKA DOKUMENTARNOG FILMA
Konture br. 4, 2002.
Inicijativa Branka Ištvančića, filmskog redatelja i autora zapaženih i nagrađivanih dokumentarnih filmova, da u Konturama govorimo o poetici i ostalih umjetnosti osim književnosti, otvorit će, nadamo se novu dimenziju časopisa i pridonijeti vašim još češćim posjetima...

http://www.konture.com/No_4/poetika/branko_istvancic.htm

NOVI HRVATSKI FILM
Budimpešta, 2001.
Lesznek-e horvát filmek a belgrádi tévében?
Beszélgetés Branko Istvancic horvát filmrendezővel
Kiss Aurél, Filmkultúra, Budimpešta, 2001.

http://www.filmkultura.iif.hu:8080/2001/articles/profiles/istvancic.hu.html

MLADI HRVATSKI FILM
Kino klub Zagreb, 2000.
Bolje lice hrvatske kinematografije 90-ih...

http://www.kkz.hr/html/mhf/redatelji.htm

MLADI HRVATSKI FILM
Ivo Škrabalo, Kinoeye 18, 1999.
Besides the film-makers already mentioned, numerous members of the same generation of graduates of the Zagreb Academy are still fighting to make their first feature films. Taking into account the talent that has already emerged from this generation, Croatian film can expect good creative results from them in the future. They include: Istvan (Stipan) Filakovic (1960), Neven Hitrec (1967), Branko Istvancic (1967), Tomislav Jagec (1968), Zvonimir Juric (1971), Goran Kulenovic (1971), Zoran Margetic (1965), Sasa Podgorelec (1967), Ivan Salaj (1969), Niksa Svilicic (1970), Ognjen Svilicic (1971), Jasna Zastavnikovic (1973), Drazen Zarkovic (1970) and many others who are still to come...

http://www.ce-review.org/99/18/kinoeye18_skrabalo.html

NOVI UZLET DOKUMENTARIZMA
Tomislav Kurelec, Vijenac 110, 1998.
No, na ovogodisnjim Danima dojam je bio potpuno drukciji i upravo su dokumentarci predstavljali najvredniji dio programa, jer njihovi su autori u vecoj mjeri nego do sada uspijevali uspostaviti ravnotezu izmedju ogranicenja danasnjega dokumentarca i vlastitih stvaralackih teznji. Tako je mladji Branko Istvancic (dobitnik Velike nagrade za najbolji film sluzbenog zirija i Oktavijana Hrvatskog drustva filmskih kriticara za najbolji dokumentarni film) u Plasitelju kormorana o ljudima koji se bave vrlo neuobicajenim poslom -- rastjerivanjem ptica koje nanose velike stete uzgoju riba u ribnjacima -- uspio povezati na najbolji nacin elemente karakteristicke za nekadasnje filmove tog zanra (ponajprije vizualnu prezentaciju nacina zivota i rada svojih protagonista) s izravnim govorom tih ljudi u kameru, koji je zahvaljujuci i odlicnom izboru vrlo zanimljivih sugovornika rezultirao nekim dubljim znacenjima, zahvaljujuci i humoru kako glavnih junaka, tako i redateljeva postupka, tako da zadano vrijeme od pola sata gledatelj doista nije dozivio kao nametnuto ili predugo...

http://mirror.veus.hr/vijenac/stari/broj110/110-13.html

KULTURNO STVARALAŠTVO U 2000
CMK INFORMATOR 20-21
Kultura u našoj zajednici
autor: Zlatko Romić
www.cmk.org.yu/linkovi/informator/20_21/pdf/21-01.pdf

FILM "ŽELJEZNICU GUTA VEĆ DALJINA" NOMINIRAN ZA NAGRADU IFCT-A
(HINA HR)

http://www.hina.hr/nws-bin/gnews.cgi?TOP=hot&NID=hot/kultura/H9266248.4yk

STVARNI LJUDI PRED KAMEROM REDATELJA BRANKA IŠTVANČIĆA
I teta Liza ima orkestar za svadbe i sprovode
Školska kuharica Liza sonornim glasom pjeva usred međimurskog polja, u Donjem Miholjcu neki ljudi zarađuju plaću plašeći kormorane, a u Lici tjerajući divlje svinje ventilatorima i narodnjacima - svi su oni mamac za Ištvančića
autor: Denis Derk
Večernji list, 24. 11. 2002. (prilog SPEKTAR)

http://www.vecernji-list.hr/SPEKTAR/2002/11/24/Pages/iteta.html

'Čelični zagrljaj' za posebnu nagradu
Iskon portal, rubrika KULTURA

http://www.iskon.hr/kultura/page/2002/12/02/0082006.html

DOKUMENTARAC PREMA VEČERNJAKOVU ČLANKU
Ištvančićeva svirka i kolinje
autor: Stjepan Šagovac
Večernji list, 16. 02. 2003. (rubrika SCENA)

http://www.vecernji-list.hr/2003/02/16/Pages/SCENA-NAJ.html

Moja svjedočanstva o "običnom"
Hrvatska riječ, (interview), Subotica 14. 03. 2003.
razgovarala: Tanja Ljubić

http://www.hrvatskarijec.co.yu/index.php?zg=226&no=7

Osoba s pogledom: Bunarmanov tata
Branko Ištvančić snimio je još jedan odličan dokumentarac, nedavno na televiziji prikazan film Bunarman koji se prikazuje i u sklopu Dana hrvatskog filma
razgovarao: Kruno Lokotar
VIJENAC, Broj 236, 20. ožujka 2003.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac236.nsf/AllWebDocs/MARGINEx

12. dani hrvatskog filma (11-16. ožujka)
Među dokumentarcima kratkoga metra istaknuo se Bunarman Branka Ištvančića; dobitnik Oktavijana za najbolji kratkometražni dokumentarni film te najbolju režiju u dokumentarcu...
Katarina Marić
VIJENAC, Broj 236, 20. ožujka 2003.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac236.nsf/AllWebDocs/oorguprog

PRIKAZANI NAJBOLJI SREDNJOMETRAŽNI DOKUMENTARCI
U prva dva dana festivala prikazano je 30 filmova: uz "Dead man walking" Tomislava Gotovca, najviše pažnje privukli su filmovi "Bunarman" B. Ištvančića i "Grupa šestorice autora" G. Brzovića
Nino Sorić
SLOBODNA DALMACIJA, 14. 03. 2003.

http://www.slobodnadalmacija.hr/20030314/kultura04.asp

12. DANI HRVATSKOGA FILMA
Od "klasičnijih" dokumentaraca vrijedi izdvojiti Ištvančićev "Bunarman"
Dean Šoša
Večernji list, 13. 03. 2003.

http://www.vecernji-list.hr/2003/03/13/Pages/KUL-NAJ.html

Uz 12. dane hrvatskog filma, od 11. do 16. ožujka, Zagreb
Zarez, 27. 03. 2003., Nikša Marušić

Svoju porciju nagrada s pravom je priskrbio i Bunarman, Branka Ištvančića, dobro znanog autora koji je 1998. godine osvojio festival s Plašiteljem kormorana. Njegov film jedinstvena je priča o čovjeku koji živi kopajući bunare, bez pomoći tehnike, samo dobra lopata i umijeće vlastitih ruku. Gledati pola sata čovjeka kako se postupno ukopava, a potom oblaže iskopani bunar ciglom može se činiti zamornim, ali film zahvaljujući briljantnoj režiji nema praznog hoda...

http://www.zarez.hr/101/z_film.htm

Hrvatski dokumentarac devedesetih
Jurica Pavičić
Hrvatski filmski ljetopis, 33/2003
Hrvatski filmski savez
Zaključno: devedesete si doista bile godine u kojima je hrvatski dokumentarni film propustio umjetnički zabilježiti dramu koja se odvijala uokolo. No iz korpusa toga razdoblja mogla bi se sastaviti dva programa zaista izvrsnih filmova - takav bi program uključivao Hotel Sunja, Nebo iznad Osijeka, Radio Krapina, Mirila, Plašitelja kormorana, Dvoboj, BBB, Hodnik i Kukuruzni put te bi se mogao svrstati uz bok najjačim desetljećima hrvatskoga dokumentarizma.

http://www.hfs.hr/ljetopis/abstract.asp?tekst=2&

Bunarman u Grčkoj
Iskon portal, Kultura, 4. 9. 2003.

Dokumentarni film Bunarman Branka Ištvančića uvršten je u službenu konkurenciju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Kalamata u Grčkoj. Ovo je vec četvrti međunarodni festival na kojem je film uvršten u službenu selekciju nakon što je nagrađen na ovogodišnjim "Danima hrvatskog filma" u Zagrebu Nagradom "Oktavijan" za najbolji kratkometražni dokumentarni film i Nagradom za najbolju režiju. Unatoč ignoranciji koju kao autor doživljava već treću godinu za redom, u pogledu dobijanja sredstava za nove projekte od Ministarstva kulture RH i fonda za dokumentarni film, vrijedi istaknuti da je Bunarman bio jedini kandidat iz Hrvatske uvršten u selekciju programa Regionalnog dokumentarnog filma na nedavno održanom 9. Sarajevo Film Festivalu.

http://www.iskon.hr/kultura/page/2003/09/04/0165006.html

Izvrstan Ištvančićev dokumentarac!
GLAS SLAVONIJE, 2. 10. 2003.

VINKOVCI - U povodu Dana Hrvatskih željeznica i 125. obljetnice otvorenja pruge Slavonski Brod - Vinkovci - Dalj, u Gradskom muzeju Vinkovci u ponedjeljak navečer prikazan je dokumentarni film "Čelični zagrljaj", redatelja i scenarista Branka Ištvančića. Riječ je o dokumentarcu nastalom 2001. godine, koji je 2002. godine dobio specijalnu nagradu žirija na 11. Međunarodnom festivalu filmova o željeznici "Cinerail" u Lilleu, Francuska. Film govori o željezničkom umirovljeniku Pavi Božičeviću koji je cijeli svoj radni vijek proveo na željezničkom čvorištu Vinkovci, prisjeća se nekada slavnih i vrlo prometnih dana kada su vlakovi tutnjali kroz grad na Bosutu i sadašnje prometno puste stvarnosti. Prikazivanju dokumentarca bio je nazočan i nagrađeni redatelj Ištvančić, rekavši da je film "... tužna priča o nestajanju života kakav smo nekada živjeli". Sam Ištvančević ovaj je dokumentarac ocijenio svojim važnijim radom, a među njegovim autorskim djelima nalazi se i dokumentarni film "Plašitelj kormorana", koji je kritika uvrstila među najbolje dokumentarce devedesetih godina u Hrvatskoj. O autoru dokumentarca govorila je i mr. Ljubica Gligorević, kustosica u Gradskom muzeju Vinkovci, ravnatelj vinkovačke muzejske ustanove Stjepan Jozić, a brojne gledatelje pozdravio je i junak filma Pavo Božičević...
(Autor: G.ČORKALO)

http://www.glas-slavonije.hr/trazi2.asp?ID=24532

Bunarmanu još dvije nagrade

Dokumentarni film Bunarman redatelja Branka Ištvančića nagrađen je na dva nedavno održana međunarodna filmska festivala: kao najbolji film i za najbolju režiju. U Italiji je nagrađen Specijalnom nagradom za dokumentarni film kao najbolji film u kategoriji dokumentarnog filma na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Sieni, a u Rumunjskoj je nagrađen Nagradom za najbolju režiju na Međunarodnom filmskom festivalu u Bukureštu...
IskonInternet, 05.12.2003.

http://www.iskon.hr/kultura/page/2003/12/05/0257006.html

Putešestvije domaćeg dokumentarca
Put HR dokumentarnog filma do svjetski priznatih festivala prilično je dug i naporan. No, unatoč problemima, naše dokumentarce gledaju širom svijeta.

http://www.filmski.net/vijesti.php?kat=2&idn=1931

Uskrsnuće dječjeg duha u hrvatskom filmu
Božidar Trkulja, Vjesnik, 26. i 27. 11. 2005. (download)

Cijeli članak str. 64. pdf 99 KB
Cijeli članak str. 65. pdf 92 KB

Dječji pothvat u Kopačkom ritu

Premijerno prikazan hrvatski dječji igrani film Branka Ištvančića "Duh u močvari"

ŠIBENIK - Nakon punih 27 godina šibenskom Međunarodnom dječjem festivalu "dogodila" se jedna filmska pretpremijera, i to najnovijega hrvatskog igranog filma redatelja Branka Ištvančića "Duh u močvari", koji je od početka do kraja održavao pozornost publike na dupke punoj Ljetnoj pozornici.
Oni koji su "Duh u močvari" imali priliku pretpremijerno pogledati slažu se u ocjeni da je riječ o izvrsnom filmu te mu predviđaju sjajnu budućnost. Film je rađen prema knjizi Ante Gardaša, a snimljen je na lokacijama slikovitog Kopačkog rita i u studiju. Priča teče nekako ovako:
Brat i sestra, Miron i Melita odlaze na zimovanje prijateljima u Kopačevo i taman prispiju na akciju pomaganja divljim životinjama da lakše prezime. Iste večeri, na obali jezera, nađen je dječak Halasz, promrzao, kako bunca da ga je napao bijeli duh. Djeca su se okupila odlučna u nakani da pomognu svom prijatelju.
Glumac Dejan Aćimović kaže kako ga je fascinirala reakcija mlade publike koja je odgojena na sapunicama, a sada su pokazali da ih zanima i drugačije štivo. Dvije su djevojčice zaključile kako je film zanimljiviji od "Ljubavi u zaleđu". Branko Ištvančić također je bio zadovoljan reakcijom publike.
Igrani filmovi za djecu deficitarni su ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu, a istodobno su dosta traženi. Upravo to je prilika da se ovaj film prodaje, te da ujedno prezentira hrvatsku kulturu, rekao je na presici redatelj Ištvančić.
[Jadranka Klisović]
Vjesnik, 27.6.2006.

Cijeli članak (download) pdf 89 KB
http://www.vjesnik.hr/html/2006/06/27/Clanak.asp?r=kul&c=2