Branko Istvancic  
Filmski i TV redatelj
 
line decor
  
line decor
 
 
 
 

 
 PRESS

Recikliranje / Recycling from Branko Istvancic on Vimeo  

Naturščici iz zagrebačkih kvartova

»Zagrebačke priče« će biti zasigurno razbarušen film u kojem će se pretakati senzibiliteti autora i ozračje pojedinih naselja

Posljednjih mjeseci u zagrebačkim naseljima uvelike se snimalo, a razlog su »Zagrebačke priče« - cjelovečernji igrani omnibus sastavljen od devet kratkih igranih filmova. Tema svakoga pojedinačnog filma su zagrebački kvartovi, a »obradili« su ih Branko Ištvančić, Igor Mirković, Nebojša Sljepčević, Zvonimir Jurić, Dario Pleić, Zoran Sudar, Ivan Sikavica, Matija Kluković i Goran Odvorčić te Ivan Ramljak.

Ištvančićev film nosi naziv »Recikliranje« i njegovo je snimanje završeno. Scenarij je potpisao Edi Mužina, a jednu od glavnih uloga u filmu ima Slaven Knezović. Mnogo je uloga podijeljeno Romima naturščicima, što odgovara samoj priči. Ištvančićeva ideja je bila prikazom recikliranja ukazati na promjene koje zahvaćaju i suvremeno društvo i jednu europsku metropolu.
Ukratko, romska obitelj skuplja odjeću, koja je ionako trebala završiti u tvornici za reciklažu, da bi uredila sina za posao u toj istoj tvornici...

Božidar Trkulja, Vjesnik, 5. 1. 2009.
download pdf 163 KB

Kino gledatelje privući će bolji filmovi, a ne dvorane

Gledanost domaćeg filma

U ovom desetljeću najuspješnije kino sezone u Hrvatskoj bile su 2004., sa 2,98 milijuna prodanih karata, te 2006. sa 2,67 milijuna. Godina 2006. zanimljiva je jer je to bila godina u kojoj su na gledanost utjecali neholivudski hitovi ("Borat"), ali i tri domaća: ponajviše "Što je muškarac bez brkova", ali i "Duh u močvari" i "Karaula"...

Jutarnji list, 29.12.2008 16:05
Piše: Jurica Pavičić

"Fair play" pobjednik prvog Filmmoba

Kratki film Fair play autora Branka Ištvančića snimljen mobitelom u jednom kadru u Sarajevu pobjednik je premijernog izdanja Filmmoba, festivala kratkih filmova snimljenih mobitelom. Kao temu svog impresivnog rada Ištvančić je u prijavi za festival naveo jednu loptu, jednu rijeku i jedan grad u neprestanoj igri, a dojam je upotpunio odličnom glazbom. Na natječaj je stiglo 30-ak filmića, a organizatori su 7. lipnja u gradskome kinu u Poreču publici prikazali njih 23. U žiriju su bila ugledna imena filmske struke - Elvis Lenić, filmski kritičar i autor brojnih filmova, Željko Bobanović, montažer i režiser s inozemnim iskustvom te fotograf i snimatelj Andi Bančić, inače djelatnik Pučkog učilišta i član glasovite istarske skupine Sikuti Machine. Film Fair play možete pogledati (traje 55 sekundi) na autorovim web stranicama. Filmmob, prvi festival filmića snimljenih mobitelom osmislila je i, u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem, organizirala porečka udruga mladih USB.
Net.hr
10.6.2008.

Male vijesti o velikim festivalima

(...) Kratki film 'Fair play' Branka Ištvančića pobjednik je premijernog izdanja Filmmoba, festivala kratkih filmova snimljenih mobitelom. Festival je osmislila i u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem organizirala porečka udruga mladih USB, a Ištvančić je poslao film koji je snimio mobitelom u jednom kadru, u Sarajevu ove godine. Na natječaj je stiglo 30-ak filmića, a organizatori su 7. lipnja 2008. u gradskome kinu u Poreču publici prikazali njih 23. Nagrađeni film, 'Fair play', možete pogledati na web stranici autora...
Filmski.net

Uz prvi porečki Filmmob:
Boj ne bije svijetlo oružje

Jako kratak film mora imati nešto što će odmah zaokupiti gledateljevu pažnju, bilo da je riječ o duhovito uobličenom obratu, dojmljivo razrađenom simbolu, stilski razigranoj minijaturi ili pak iznimno sugestivnoj atmosferi. Jednostavno pokazivanje nekih događaja kao u TV reportaži nije kompatibilno s prirodom kratke forme

(...) Kao glavni favorit odmah se nametnuo Fair Play, jednominutni filmić Branka Ištvančića u kojemu pratimo igru lopte i plastičnih boca na riječnom slapu, a zatim se kadar proširuje i kamera podiže prema vedutama Sarajeva. Iako je Ištvančić filmski profesionalac (redatelj odličnih dokumentaraca i igranog filma Duh u močvari), pa je njegov umjetnički sraz s amaterima možda pomalo nesportski, Fair Play je sugestivnom izvedbom i simbolikom nedvojbeno zasjenio sve ostale radove...
Elvis Lenić, Glas Istre 14.6.2008.
download cijeli tekst MS Word 43 KB



Tomislav Vuković, Glas Koncila, broj 14 (1763), 6.4.2008.
Razgovor: Branko Ištvančić, filmski redatelj

Snimanje filma etički je čin

Filmski redatelj koji je u Hrvatsku "vratio" dječji film, snimio više od pedeset dokumentarnih, nekoliko kratkih igranih i jedan dugometražni igrani film, dobio nekoliko prestižnih domaćih i inozemnih nagrada, među kojima i "Zlatnu uljanicu" za promicanje etičkih vrijednosti - to je profesionalna "osobna karta" Branka Ištvančića. Rođen je g. 1967. u obitelji bunjevačkih Hrvata u Tavankutu, nedaleko od Subotice, diplomirao je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. dr. Ante Peterlića. Povodom Dana hrvatskoga filma razgovarali smo s njime o stanju u hrvatskoj kinematografiji, posebice dokumentarnom filmu, problemima i poteškoćama s kojima se danas susreće filmski redatelj u Hrvatskoj, njegovim planovima, vjerničkom doživljaju svijeta, podrijetlu, zavičaju...

Zbog sponzora "domaće je loše"

Upravo su od 25. do 30. ožujka održani 17. dani hrvatskog filma, pa Vas molimo da nam na početku kao profesionalac, koji je izravno uključen u filmsku problematiku, posebice hrvatsku, pojasnite: Zašto se oni u dijelu hrvatske javnosti, pa i kod samih filmskih djelatnika, uporno pokušavaju marginalizirati? Što se to dogodilo od g. 1992. kada su prvi Dani održani s puno oduševljenja i potporom svih relevantnih čimbenika u društvu, do današnje situacije u kojoj je "hrvatsko", izgleda, moralo ustuknuti pred "međunarodnim"

IŠTVANČIĆ: Taj problem je nastao zbog velike komercijalizacije i tendencije održavanja festivala s međunarodnim programom i velikim sponzorima. Jednostavno se prakticira načelo prema kojem se namjerno omalovažava nacionalni program da bi se uzvisio međunarodni, i skupili veliki sponzori pod geslom "sve što je domaće loše je". Audiovizualni i tiskani mediji također podržavaju taj trend. Istina, i domaći autori su pridonijeli tom ozračju ne razmišljajući o pomanjkanju solidarnosti među filmskim autorima i kolegama. Osobno mislim da nema osoba poput Davora Šišmanovića koji svake godine oduševljeno i požrtvovno priprema taj relevantni nacionalni festival, pitanje je da li bi Dani hrvatskog filma uopće opstali i postojali toliko godina. Dakle, kao što je rekao moj profesor Zoran Tadić, ništa se na planu nekakvog poticaja ne čini kako bi nacionalna kinematografija postojala, razvijala se i odnjegovala generacije kvalitetnih autora.

Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra, odnosno kvalitetnim kratkim igranim i dokumentarnim filmovima, kao i uspješnim eksperimentalnim i animiranim filmovima. To znači da smo u manjim kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film, iako treba istaknuti da se zadnjih godina i oni uspijevaju probiti na inozemnim festivalima. Slično kao i rastuća pojava sve većeg broja sapunica, pojavio se i sve veći broj filmskih festivala u našoj zemlji. To znači da interes za film kod nas postoji, samo treba uvesti nekakav red u sve to.

Po mom mišljenju, važno je imati Dane hrvatskog filma, isto kao i Filmski festival u Puli, ali s većom potporom države. Potrebno je sredstva iz državnog proračuna primjerenije raspodijeliti na ta dva važna nacionalna festivala, ne zakidajući, dakako, potporu i drugim festivalima.

Želim dotaknuti univerzalno

Prakticira se načelo prema kojem se namjerno omalovažava nacionalni program da bi se uzvisio međunarodni i skupili veliki sponzori pod geslom "sve što je domaće loše je". Audiovizualni i tiskani mediji također podržavaju taj trend. Istina, i domaći autori pridonijeli su tom ozračju...

Otkuda to Vaše stalno nastojanje da filmovima, bez obzira je li riječ o dokumentarnima ili igranima, pričate o plemenitosti i radišnosti "malenih" ljudi, ljepoti sitnica koje nas okružuju, uzvišenosti prirode, vrijednosti često prezrene tradicije, veličini malenosti, neobičnosti u skrivenome koje je "nadohvat ruke" i slično?

IŠTVANČIĆ: Čovjek u filmu teme crpe iz života, a život je stvarnost, ponekad lijep, a ponekad tužan. U dokumentarcima film je svjedočanstvo o tom životu, a u igranim filmovima iluzija koja pokušava biti život onakav kakav zamišljamo, a nije stvaran. Zato je film način da se život uhvati i doživi kao san, a san kao život. Mali čovjek, ljepota sitnica, uzvišenost prirode, veličina malenosti, neobično u skrivenome - sve je to odgovor sadržan već u vašem pitanju. Rekao bih da je sve to skupa moj tajnoviti vrt i neiscrpni izvor energije i inspiracije kroz, naravno, prizmu stvarnosti čijim bih svjedokom htio biti. U tom svjedočanstvu htio bih ostaviti svoj trag i svoj pogled na svijet, jer ponekad i nije toliko bitna forma koliko će se i što reći. Kroz moje dokumentarne filmove provlači se tragikomično. Ta nekakva "aristotelovska" zlatna sredina - niti je komično niti je tragično, nego je sve pomalo, kakav je zapravo život. Filmaši općenito kažu da je dobar onaj dokumentarac i film koji je uhvatio život. Dokumentarac je velik izazov za redatelja i čak ga je nekad i teže raditi nego igrani film, jer se upravo na njemu vidi vještina redatelja i autora. Mora se ispričati suvisla priča, a ispred redatelja nalaze se mnoge nepredvidljive stvari, nepredvidljivo snimanje, nepredvidljive situacije. Tako pravi dokumentarac ne nastaje prije, kao igrani, nego tek nakon snimanja filma - u montaži.

Volim reći: privlači me obično u neobičnom i neobično u običnom. U svojim radovima želim dotaknuti nešto što je univerzalno, ići iz pojedinačnog u općenito. Recimo, u dokumentarcu "Plašitelj kormorana" radi se o ljudima kojima je posao "sizifovski" - plašenje ptica kormorana na svojem posjedu za uzgoj riba. Kormorani su napast za ribe, njima se hrane, a ne smiju se ubijati jer su zaštićena vrsta. To je istodobno i smiješno i ozbiljno jer se i jedni i drugi bore za svoj opstanak. U toj priči mi se smijemo, ali zapravo prepoznajemo sebe jer je to metafora o apsurdnosti života u Hrvatskoj. Borimo se protiv jedne zaštićene vrste kojoj je dobro i protiv kojih ne možemo ništa, a kako bi preživjeli, moramo ih stalno "plašiti".

Dakle, možemo prepoznati stvari koje se događaju nama i oko nas svakodnevno. Međutim, shvatio sam da sam postao pomalo i sam "plašitelj". Zanimljivo je da je, nakon što je taj film doživio uspjeh, prestalo davanje potpore za moje druge projekte i osjećao sam gotovo stalno ignoriranje od onih kolega koji su postali povjerenici za odobravanje sredstava za nove projekte Ministarstva kulture RH. Tako je i dokumentarni film "Bunarman" nastao iz očaja jer su me godinama odbijali na natječajima ministarstva za sredstva za novi film, kojima bih mogao lakše i kvalitetnije napraviti zahtjevniji uradak. Jedino mi je onda preostala televizija koja je ponudila skromnije uvjete za rad. No, dogodilo se to da je moj film bio na više festivala od onih koje je financiralo ministarstvo i koji su imali bolje uvjete za rad. Ipak, razmišljam kako bih trebao raditi i nastavke "Plašitelja" kao cjelovečernji dokumentarni film. Volio bih ga plasirati u kinodistribuciju jer se pokazalo da je "Plašitelj kormorana" osvojio publiku i kritiku, a dokumentarni filmovi su opet postali trend.

Nagrada ne znači gotovo ništa

Danas je također potrebno govoriti i odnosu ustanova koje su iznimno važne za filmske redatelje: HRT-u i Ministarstvu kulture. Vaše mišljenje i iskustva?

IŠTVANČIĆ: Na HRT-u se sve najviše usmjerava na Informativni program, a zapostavlja se struka kojoj pripadam i od koje televizijski medij ovisi. Svaka televizijska kuća sa svjetskim standardima, riječi koje tako često volimo rabiti u smislu uključivanja u razvijeniji sustav, razmišlja o tome što će proizvesti i pokušati prodati. Jasno je da se ne mogu prodavati vijesti, nego kvalitetni dokumentarni i igrani filmovi.

U Hrvatskoj je problem što svi misle da mogu sve, često su ljudi tašti na primjedbe i zbog toga se puno puta prave osrednji radovi. Razlog tome je, prije svega, i zbog loših scenarija. Meni je trebalo dugo godina dok nisam našao izvanrednog scenarista poput Josipa Mlakića. Ali, smo četiri puta s njegovim scenarijima odbijeni kod ministarstva kulture, unatoč i njegovim i mojim prijašnjim dobrim rezultatima. Pa i sada, nakon uspjeha dječjeg filma "Duh u močvari", koji je bio drugi hrvatski film po gledanosti u 2006. godini i koji je označio uspješan povratak igranog filma za djecu u Hrvatskoj nakon 20 godina, on je očito bio podcijenjen.

Vi ste ipak prvotno redatelj dokumentarnih filmova, pa nam recite nekoliko riječi o njihovu vrednovanju u Hrvatskoj.

IŠTVANČIĆ: U Hrvatskoj je problem što dokumentarci nisu dovoljno popularni, iako su bolji od igranih filmova. Ljudi ih vole gledati, ali nisu im dostupni i na razini popularnosti ponude igranog filma. Nagrade mi, naravno, znače jer se na osnovi njih afirmiram u struci, postajem netko i nešto ovdje, vidim da sam nešto napravio, jer nije jednostavno i lako ovdje napraviti film. Ali, nažalost, niti jedna nagrada nije učinila skoro ništa za poboljšanje mog položaja kao redatelja, a za posao na televiziji morao sam se uvijek iznova boriti. Naime, čovjek bi očekivao, nakon tolikog nagrađivanja, da će mu se, što se kaže, "sva vrata otvoriti", ali u mom se slučaju to nije dogodilo. Mogao bih reći da mi je ponekad bilo još gore. Primijetio sam da je to čest primjer i s drugima u Hrvatskoj. Što ste bolji, to doživljavate veću zapostavljenost.

Imate li nekakav >recept< za dobar film?

IŠTVANČIĆ: Za film je važno da se ekipa na snimanju osjeća kao obitelj, pa kažemo da između mene i snimatelja, montažera, glumca i svih ostalih, od najvećih do najmanjih, moraju vladati "familijarni" odnosi kao preduvjet za dobar filmski rezultat. Za svakog člana ekipe, pa tako najviše za redatelja, važno je da je dobar "zanatlija". Umjetnost će se dogoditi tek ako sve štima, moraju se poklopiti znanje, umijeće i štošta kako bi sve štimalo. Mi često nemamo dovoljno dobre uvjete za realizaciju filma, pa nam i sretne okolnosti dobro dođu.

Tajanstveni edenski vrt na salašu

U kojoj su mjeri i Vaše podrijetlo - Subotica, salaši, bunjevački običaji, "slamarke" - također odredili Vaše stvaralaštvo?

IŠTVANČIĆ: Moj se sav život sastoji od bavljenja filmom, koliko god to pretenciozno zvučalo. Djetinjstvo sam proveo na pravom bunjevačkom salašu u Tavankutu, selu nedaleko od Subotice, i to mi je najdivnije doba mog života. M, koji se bavimo filmom volimo reći kako, na neki način, kao umjetnici postupno otkrivamo svijet, pa je tako moje prvo otkriće svijeta bilo na salašu - to je bilo moje djetinjstvo, taj tajnoviti edenski vrt, koji još uvijek pamtim i o kojem bih jednog dana volio napraviti film.

Drugo otkriće svijeta za mene je bilo kad sam prvi put pogledao kroz filmsku kameru. To se dogodilo u petom razredu osnovne škole u Tavankutu kad je moj prvi nastavnik filma Zoltán Siflis iz Subotice došao predavati i voditi kinosekciju u školi. S njim sam se jako zbližio, taj je odnos ostao do danas, i pamtim kada sam pogledao kroz njegovu 8-milimetarsku filmsku kameru. Prvi put sam "progledao" kroz taj četverokutni okvir i počeo razmišljati na drugačiji način o svijetu u kojem se nalazim. Tada sam osjetio veliku želju baviti se tim poslom. Tek sam poslije otkrivao što sve to znači, što je to film koji me nikada nije odbijao, nego, naprotiv, još više privlačio. Sa Siflisom sam puno radio, a on me je, kao prvi nastavnik filma, zapravo, najviše naučio.

Prvi rad koji stavljam na početno mjesto u svojoj filmografiji je "Pokretne slike moga dide", film o mom djedu, kojeg sam veoma volio i o čijem životu bih također volio napraviti jednom dugometražni igrani film. To je bio jedan crno-bijeli dokumentarac od desetak minuta o tome kako on plete košare od pruća. Tada sam bio osmi razred. Snimao sam ga svojom prvom kamerom koju sam kupio od svojih prvih zarađenih novaca. Odmah nakon toga napravio sam i drugi film "Berber na biciklu", o stvarnome brijaču u Tavankutu "bać Đeni", koji nije imao svoju brijačnicu nego je išao od salaša do salaša "biciglom". Taj lik se danas nalazi u scenariju za igrani film koji pripremam, a svidio se mojim profesorima za vrijeme studija u Zagrebu i drugim kolegama.

U Tavankutu sam proživio svoje mladenačke >boemske< dane. Moj se naraštaj okupljao u družini zvanoj "....LUCIJA", jer su četiri točkice ispred imena Lucija označavale četiri slova "REVO(LUCIJA)", zbog čega smo u to doba bili sumnjivi i pozivani na informativne razgovore, a mi smo se samo zafrkavali i pokušavali baviti filmom, kazalištem i fotografijom. Organizirali smo kinopredstave i organizirali kazališne predstave na ikavici. Bili smo pod okriljem današnjega Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva "Matija Gubec" iz Tavankuta. Mislim da smo, u kulturnom smislu, značajno utjecali na formiranje publike i javnog mnijenja u mojem selu i izvan njega, a da toga tada nismo bili ni svjesni.

Interesne skupine, nepotizam i protekcija

Recite nam nešto o položaju redatelja u Hrvatskoj?

IŠTVANČIĆ: Težak je život redatelja u Hrvatskoj jer se on nakon završenog studija na Akademiji dramske umjetnosti ne može zaposliti. Meni je trebalo deset godina da dobijem stalni posao na HRT-u, a dotada sam radio kao vanjski suradnik, premda sam u međuvremenu imao mnoge nagrađene filmove. Radio sam puno za obrazovni program HRT-a, npr. seriju o franjevcima, o benediktincima, kao i niz filmova za redakciju narodne glazbe i običaja te za dramski i dokumentarni program.

U Hrvatskoj još vladaju nepromijenjeni principi i kriteriji, sve se odvija u okviru nekakvih čudnih interesnih skupina, osim toga ima nepotizma i protekcije. Slabo funkcionira sustav stimuliranja na osnovi stručne kvalifikacije i afirmacije, angažman na osnovi dokazanog kvalitetnog rada i nagrada kao nekakvih referenca. Ja sam to iskusio na svojoj koži. Još kao vanjski suradnik na HRT-u nisam npr. doživio da se od mene traži diploma redatelja.

Vjernički doživljaj stvarnosti

Ima li pristup temama ukorijenjenost u Vašoj životnoj filozofiji? Povezano s time može li se govoriti o Vašem vjerničkom doživljaju stvarnosti?

IŠTVANČIĆ: Vodeći se osnovnim kršćanskim načelom >ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe<, snimanje filma je etički čin gdje iskustvo dokumentarista pomaže, tjera vas da kameru postavite tako da je nekako u etičkom dosluhu s onim što se pred vama zbiva. Stoga se može govoriti o vjerničkom doživljaju stvarnosti.

Osim toga, autor mora vjerovati u ono što radi i u ono što želi prikazati. Filmski redatelj, kao svjedok našeg vremena, u jednoj maloj kinematografiji kakva je hrvatska mora biti svjestan da je najodgovornija osoba i u najskromnijim filmovima jer svjedočenje uključuje snositi posljedice svjetonazora. Međutim, kada živimo u kinematografiji punoj kompleksa, događa se da vrlo često režiramo svoje komplekse, a ne filmove.

Naime, ništa se ili vrlo malo čini unutar cijele organizacije kinematografije kako bi se nešto što je ozbiljan napor, bez obzira na rezultat, zapravo promicalo na nizu područja, od plasmana pa do stimulacije produkcije. Mislim da i dalje dobri filmovi nastaju usprkos kinematografiji. Takva izjava bila je aktualna još šezdesetih i sedamdesetih godina, a moglo bi se reći kako stoji i danas.

Rekao bi moj profesor Zoran Tadić: Film je jedna čudna biljka, po svojoj organizacijskoj i duhovnoj strukturi zapravo izvan društva. Jednak je napor potreban da bi se napravio dobar ili slab film. Jednak napor u smislu trošenja sebe samog. U jednom takvom življenju izvan sustava, izvan društva, zapravo u jednoj takvoj samoći, izdvojenosti, muci, sve to skupa rađa nekakav prkos, pa se onda događaju ozbiljne ili poluozbiljne stvari, odnosno dogodi se da ta kinematografija živi. Ipak, posao redatelja je, po meni, najljepši posao na svijetu jer redatelj je u situaciji malog stvoritelja, naime, na početku ne postoji ništa, a na kraju napraviš neki svijet.

Neću se vratiti, ali ću se vraćati

Imate li u planu tematski se ponovno vratiti u zavičaj?

IŠTVANČIĆ: Svake godine, kad god mogu, dođem u zavičaj, u Suboticu, odnosno u Tavankut. Volio bih i tamo snimati filmove, jer mislim da bi to ljudima u Hrvatskoj bilo zanimljivo, ali kroz perspektivu pronađene ljudske priče i života običnog čovjeka u novonastaloj situaciji odvojenosti od matične domovine i u položaju manjine, možda, u nekom stanju izgubljenosti, samoće i prepuštenosti sudbini koju je doživjela naša hrvatska zajednica u Vojvodini. Već godinama najavljujem kako bih jednom volio napraviti igrani film po bunjevačkoj pripovijetki Balinta Vujkova "Privarita smrt" (Prevarena smrt), ali je pitanje kako formirati produkciju za to.

Tek sada sam počeo snimati dokumentarni film o slamarkama pod naslovom >Od zrna do slike<, prvi put nakon mog odlaska iz zavičaja. Mislio sam da će barem Grad Zagreb znatnije financijski pomoći taj film jer je ranije uspostavljena kulturna suradnja s Gradom Suboticom. Projekt je dobio nekakva manja sredstva na natječaju, ali bez uspostavljene koprodukcije s Dokumentarnim programom HRT-a teško bi bilo početi s realizacijom. Snima se u četiri godišnja doba, a premijera je planirana za jesen 2008. godine.

Moja mama mi je znala često govoriti kako se više nikad neću vratiti u svoj zavičaj, na što sam joj odgovorio: Vjerojatno se nikada neću vratiti, ali ću se stalno vraćati!

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=13942


POETIKA DOKUMENTARNOG FILMA
Konture br. 4, 2002.
Inicijativa Branka Ištvančića, filmskog redatelja i autora zapaženih i nagrađivanih dokumentarnih filmova, da u Konturama govorimo o poetici i ostalih umjetnosti osim književnosti, otvorit će, nadamo se novu dimenziju časopisa i pridonijeti vašim još češćim posjetima...

http://www.konture.com/No_4/poetika/branko_istvancic.htm


NOVI HRVATSKI FILM
Budimpešta, 2001.
Lesznek-e horvát filmek a belgrádi tévében?
Beszélgetés Branko Istvancic horvát filmrendezővel
Kiss Aurél, Filmkultúra, Budimpešta, 2001.

http://www.filmkultura.iif.hu:8080/2001/articles/profiles/istvancic.hu.html


MLADI HRVATSKI FILM
Kino klub Zagreb, 2000.
Bolje lice hrvatske kinematografije 90-ih...

http://www.kkz.hr/html/mhf/redatelji.htm


MLADI HRVATSKI FILM
Ivo Škrabalo, Kinoeye 18, 1999.

Besides the film-makers already mentioned, numerous members of the same generation of graduates of the Zagreb Academy are still fighting to make their first feature films. Taking into account the talent that has already emerged from this generation, Croatian film can expect good creative results from them in the future. They include: Istvan (Stipan) Filakovic (1960), Neven Hitrec (1967), Branko Istvancic (1967), Tomislav Jagec (1968), Zvonimir Juric (1971), Goran Kulenovic (1971), Zoran Margetic (1965), Sasa Podgorelec (1967), Ivan Salaj (1969), Niksa Svilicic (1970), Ognjen Svilicic (1971), Jasna Zastavnikovic (1973), Drazen Zarkovic (1970) and many others who are still to come...

http://www.ce-review.org/99/18/kinoeye18_skrabalo.html


NOVI UZLET DOKUMENTARIZMA
Tomislav Kurelec, Vijenac 110, 1998.
No, na ovogodisnjim Danima dojam je bio potpuno drukciji i upravo su dokumentarci predstavljali najvredniji dio programa, jer njihovi su autori u vecoj mjeri nego do sada uspijevali uspostaviti ravnotezu izmedju ogranicenja danasnjega dokumentarca i vlastitih stvaralackih teznji. Tako je mladji Branko Istvancic (dobitnik Velike nagrade za najbolji film sluzbenog zirija i Oktavijana Hrvatskog drustva filmskih kriticara za najbolji dokumentarni film) u Plasitelju kormorana o ljudima koji se bave vrlo neuobicajenim poslom -- rastjerivanjem ptica koje nanose velike stete uzgoju riba u ribnjacima -- uspio povezati na najbolji nacin elemente karakteristicke za nekadasnje filmove tog zanra (ponajprije vizualnu prezentaciju nacina zivota i rada svojih protagonista) s izravnim govorom tih ljudi u kameru, koji je zahvaljujuci i odlicnom izboru vrlo zanimljivih sugovornika rezultirao nekim dubljim znacenjima, zahvaljujuci i humoru kako glavnih junaka, tako i redateljeva postupka, tako da zadano vrijeme od pola sata gledatelj doista nije dozivio kao nametnuto ili predugo...

http://mirror.veus.hr/vijenac/stari/broj110/110-13.html


KULTURNO STVARALAŠTVO U 2000
CMK INFORMATOR 20-21
Kultura u našoj zajednici
autor: Zlatko Romić
www.cmk.org.yu/linkovi/informator/20_21/pdf/21-01.pdf


FILM "ŽELJEZNICU GUTA VEĆ DALJINA" NOMINIRAN ZA NAGRADU IFCT-A
(HINA HR)

http://www.hina.hr/nws-bin/gnews.cgi?TOP=hot&NID=hot/kultura/H9266248.4yk


STVARNI LJUDI PRED KAMEROM REDATELJA BRANKA IŠTVANČIĆA
I teta Liza ima orkestar za svadbe i sprovode

Školska kuharica Liza sonornim glasom pjeva usred međimurskog polja, u Donjem Miholjcu neki ljudi zarađuju plaću plašeći kormorane, a u Lici tjerajući divlje svinje ventilatorima i narodnjacima - svi su oni mamac za Ištvančića
autor: Denis Derk
Večernji list, 24. 11. 2002. (prilog SPEKTAR)

http://www.vecernji-list.hr/SPEKTAR/2002/11/24/Pages/iteta.html


'Čelični zagrljaj' za posebnu nagradu
Iskon portal, rubrika KULTURA

http://www.iskon.hr/kultura/page/2002/12/02/0082006.html


DOKUMENTARAC PREMA VEČERNJAKOVU ČLANKU
Ištvančićeva svirka i kolinje
autor: Stjepan Šagovac
Večernji list, 16. 02. 2003. (rubrika SCENA)

http://www.vecernji-list.hr/2003/02/16/Pages/SCENA-NAJ.html


Moja svjedočanstva o "običnom"
Hrvatska riječ, (interview), Subotica 14. 03. 2003.
razgovarala: Tanja Ljubić

http://www.hrvatskarijec.co.yu/index.php?zg=226&no=7


Osoba s pogledom: Bunarmanov tata
Branko Ištvančić snimio je još jedan odličan dokumentarac, nedavno na televiziji prikazan film Bunarman koji se prikazuje i u sklopu Dana hrvatskog filma
razgovarao: Kruno Lokotar
VIJENAC, Broj 236, 20. ožujka 2003.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac236.nsf/AllWebDocs/MARGINEx


12. dani hrvatskog filma (11-16. ožujka)
Među dokumentarcima kratkoga metra istaknuo se Bunarman Branka Ištvančića; dobitnik Oktavijana za najbolji kratkometražni dokumentarni film te najbolju režiju u dokumentarcu...
Katarina Marić
VIJENAC, Broj 236, 20. ožujka 2003.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac236.nsf/AllWebDocs/oorguprog


PRIKAZANI NAJBOLJI SREDNJOMETRAŽNI DOKUMENTARCI
U prva dva dana festivala prikazano je 30 filmova: uz "Dead man walking" Tomislava Gotovca, najviše pažnje privukli su filmovi "Bunarman" B. Ištvančića i "Grupa šestorice autora" G. Brzovića
Nino Sorić
SLOBODNA DALMACIJA, 14. 03. 2003.

http://www.slobodnadalmacija.hr/20030314/kultura04.asp


12. DANI HRVATSKOGA FILMA
Od "klasičnijih" dokumentaraca vrijedi izdvojiti Ištvančićev "Bunarman"
Dean Šoša
Večernji list, 13. 03. 2003.

http://www.vecernji-list.hr/2003/03/13/Pages/KUL-NAJ.html


Uz 12. dane hrvatskog filma, od 11. do 16. ožujka, Zagreb
Zarez, 27. 03. 2003., Nikša Marušić

Svoju porciju nagrada s pravom je priskrbio i Bunarman, Branka Ištvančića, dobro znanog autora koji je 1998. godine osvojio festival s Plašiteljem kormorana. Njegov film jedinstvena je priča o čovjeku koji živi kopajući bunare, bez pomoći tehnike, samo dobra lopata i umijeće vlastitih ruku. Gledati pola sata čovjeka kako se postupno ukopava, a potom oblaže iskopani bunar ciglom može se činiti zamornim, ali film zahvaljujući briljantnoj režiji nema praznog hoda...

http://www.zarez.hr/101/z_film.htm


Hrvatski dokumentarac devedesetih
Jurica Pavičić
Hrvatski filmski ljetopis, 33/2003
Hrvatski filmski savez
Zaključno: devedesete si doista bile godine u kojima je hrvatski dokumentarni film propustio umjetnički zabilježiti dramu koja se odvijala uokolo. No iz korpusa toga razdoblja mogla bi se sastaviti dva programa zaista izvrsnih filmova - takav bi program uključivao Hotel Sunja, Nebo iznad Osijeka, Radio Krapina, Mirila, Plašitelja kormorana, Dvoboj, BBB, Hodnik i Kukuruzni put te bi se mogao svrstati uz bok najjačim desetljećima hrvatskoga dokumentarizma.

http://www.hfs.hr/ljetopis/abstract.asp?tekst=2&


Bunarman u Grčkoj
Iskon portal, Kultura, 4. 9. 2003.

Dokumentarni film Bunarman Branka Ištvančića uvršten je u službenu konkurenciju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Kalamata u Grčkoj. Ovo je vec četvrti međunarodni festival na kojem je film uvršten u službenu selekciju nakon što je nagrađen na ovogodišnjim "Danima hrvatskog filma" u Zagrebu Nagradom "Oktavijan" za najbolji kratkometražni dokumentarni film i Nagradom za najbolju režiju. Unatoč ignoranciji koju kao autor doživljava već treću godinu za redom, u pogledu dobijanja sredstava za nove projekte od Ministarstva kulture RH i fonda za dokumentarni film, vrijedi istaknuti da je Bunarman bio jedini kandidat iz Hrvatske uvršten u selekciju programa Regionalnog dokumentarnog filma na nedavno održanom 9. Sarajevo Film Festivalu.

http://www.iskon.hr/kultura/page/2003/09/04/0165006.html


Izvrstan Ištvančićev dokumentarac!
GLAS SLAVONIJE, 2. 10. 2003.

VINKOVCI - U povodu Dana Hrvatskih željeznica i 125. obljetnice otvorenja pruge Slavonski Brod - Vinkovci - Dalj, u Gradskom muzeju Vinkovci u ponedjeljak navečer prikazan je dokumentarni film "Čelični zagrljaj", redatelja i scenarista Branka Ištvančića. Riječ je o dokumentarcu nastalom 2001. godine, koji je 2002. godine dobio specijalnu nagradu žirija na 11. Međunarodnom festivalu filmova o željeznici "Cinerail" u Lilleu, Francuska. Film govori o željezničkom umirovljeniku Pavi Božičeviću koji je cijeli svoj radni vijek proveo na željezničkom čvorištu Vinkovci, prisjeća se nekada slavnih i vrlo prometnih dana kada su vlakovi tutnjali kroz grad na Bosutu i sadašnje prometno puste stvarnosti. Prikazivanju dokumentarca bio je nazočan i nagrađeni redatelj Ištvančić, rekavši da je film "... tužna priča o nestajanju života kakav smo nekada živjeli". Sam Ištvančević ovaj je dokumentarac ocijenio svojim važnijim radom, a među njegovim autorskim djelima nalazi se i dokumentarni film "Plašitelj kormorana", koji je kritika uvrstila među najbolje dokumentarce devedesetih godina u Hrvatskoj. O autoru dokumentarca govorila je i mr. Ljubica Gligorević, kustosica u Gradskom muzeju Vinkovci, ravnatelj vinkovačke muzejske ustanove Stjepan Jozić, a brojne gledatelje pozdravio je i junak filma Pavo Božičević...
(Autor: G.ČORKALO)

http://www.glas-slavonije.hr/trazi2.asp?ID=24532


Bunarmanu još dvije nagrade

Dokumentarni film Bunarman redatelja Branka Ištvančića nagrađen je na dva nedavno održana međunarodna filmska festivala: kao najbolji film i za najbolju režiju. U Italiji je nagrađen Specijalnom nagradom za dokumentarni film kao najbolji film u kategoriji dokumentarnog filma na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Sieni, a u Rumunjskoj je nagrađen Nagradom za najbolju režiju na Međunarodnom filmskom festivalu u Bukureštu...
IskonInternet, 05.12.2003.

http://www.iskon.hr/kultura/page/2003/12/05/0257006.html

 


Putešestvije domaćeg dokumentarca
Put HR dokumentarnog filma do svjetski priznatih festivala prilično je dug i naporan. No, unatoč problemima, naše dokumentarce gledaju širom svijeta.

http://www.filmski.net/vijesti.php?kat=2&idn=1931


Uskrsnuće dječjeg duha u hrvatskom filmu
Božidar Trkulja, Vjesnik, 26. i 27. 11. 2005. (download)

Cijeli članak str. 64. pdf 99 KB
Cijeli članak str. 65. pdf 92 KB


Dječji pothvat u Kopačkom ritu

Premijerno prikazan hrvatski dječji igrani film Branka Ištvančića "Duh u močvari"

ŠIBENIK
- Nakon punih 27 godina šibenskom Međunarodnom dječjem festivalu "dogodila" se jedna filmska pretpremijera, i to najnovijega hrvatskog igranog filma redatelja Branka Ištvančića "Duh u močvari", koji je od početka do kraja održavao pozornost publike na dupke punoj Ljetnoj pozornici.
Oni koji su "Duh u močvari" imali priliku pretpremijerno pogledati slažu se u ocjeni da je riječ o izvrsnom filmu te mu predviđaju sjajnu budućnost. Film je rađen prema knjizi Ante Gardaša, a snimljen je na lokacijama slikovitog Kopačkog rita i u studiju. Priča teče nekako ovako:
Brat i sestra, Miron i Melita odlaze na zimovanje prijateljima u Kopačevo i taman prispiju na akciju pomaganja divljim životinjama da lakše prezime. Iste večeri, na obali jezera, nađen je dječak Halasz, promrzao, kako bunca da ga je napao bijeli duh. Djeca su se okupila odlučna u nakani da pomognu svom prijatelju.
Glumac Dejan Aćimović kaže kako ga je fascinirala reakcija mlade publike koja je odgojena na sapunicama, a sada su pokazali da ih zanima i drugačije štivo. Dvije su djevojčice zaključile kako je film zanimljiviji od "Ljubavi u zaleđu". Branko Ištvančić također je bio zadovoljan reakcijom publike.
Igrani filmovi za djecu deficitarni su ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu, a istodobno su dosta traženi. Upravo to je prilika da se ovaj film prodaje, te da ujedno prezentira hrvatsku kulturu, rekao je na presici redatelj Ištvančić.
[Jadranka Klisović]
Vjesnik, 27.6.2006.

Cijeli članak (download) pdf 89 KB
http://www.vjesnik.hr/html/2006/06/27/Clanak.asp?r=kul&c=2

 
 

 

Bunarman Branka Ištvančića na SILVERDOCSu

Kratki dokumentarni film 'Bunarman' redatelja Branka Ištvančića uvršten je u konkurentsku kategoriju kratkog filma na festivalu SILVERDOCS u Americi.


SILVERDOCS 15-20 lipnja 2004.
U Washingtonu će se od danas do 20. lipnja po 2. put održati Silverdocs - dokumentarni fest, a ove godine će biti prikazana 74 filma iz 68 zemalja, među kojima je i Hrvatska.


Mladi dokumentarni film
Uz mnogobrojne dokumentarce snimljene samo za televizijsko prikazivanje, pretežno informativne i edukativne namjene, Televizija je producirala velik broj umjetnički ambicioznih dokumentarnih filmova. Plašitelji kormorana Branka Ištvančića, crno-humorna životna priča o jednom od najčudnijih zanata na svijetu, po mnogima je najbolji hrvatski dokumentarac 90-ih...

Kino klub Zagreb, MLADI DOKUMENTARNI FILM


BAUK IZIGRANIH FILMOVA
Interview
Feral Tribune, 31.3. 2005.
Branko Ištvančić, jedan od najboljih i najnagrađivanijih hrvatskih dokumentarista, govori o nezavidnom statusu dokumentarnog filma...



Petar Krelja RITAM RADA Hrvatski filmski ljetopis, Zagreb/god. 10 (2004). br. 10.

Test drugog gledanja uspješno je položio još jedan hrvatski dokumentarac - Bunarman Branka Ištvančića. Dapače, opetovano gledanje pridodalo je iznimno povoljnu prvobitnu doživljaju filma pregršt dopadljivih detalja, koji su 'dvojbenoj' zamisli da se iskopa bunar na način gotovo već izumrlih starih zanata podarili životnost, vjerodostojnost. Intrigantan je već prvi prizor Ištvančićeva dokumentarca: protagonist Antun Gabajček Nuno korača kao u transu, vođen tek zagonetnom gestikulacijom rašlja u rukama; ta će obredna igra bunarmana Nunu dovesti točno do mjesta ispod koje se krije životvorno vrelo vode. Druga je vrst obreda samo kopanje i majstorski nepogrešiva kreacija bunara koji život znači; u osmišljenoj suradnji s vrsnim i 'skučenu' zadatku fino prilagodljivim TV-snimateljem, Tvrtkom Mršićem, Ištvančić je 'zamornu' samotničku poslu kopanja i izbacivanja masne ilovače umio podariti hvalevrijednu vizuru filmskoga sagledavanja zahtjevne zadaće vertikalnog prodiranja u zemlju na način krtice. Za razliku od 'nabrijana' alternativca, koji bi kameri strogo odredio tek nekoliko 'fiksacijskih' položaja, autor Bunarmana se, poletno i pametno, odmah utekao dobrim starim elipsama, relativno brzoj i uvijek preglednoj izmjeni kadrova, funkcionalnim rakursima i dobrodošloj paralelnoj montaži (bunarman sve dublje u bunaru; četvorica slikovitih pomoćnika za koloturom - i žena koja će 'odozgo' prijekorno upozoriti muža da se odveć ne igra i da što prije obavi posao). Vrlo dojmljivo djeluje ona kružnica bunara koja se prema dnu sužuje; efektan je i trenutak kada će se protagonist, stigavši do vode i počevši obzidavati iznutra rupu bunara, početi ponovno dizati k vrhu. Dakako, među duhovitim detaljima odskače onaj boce s rakijom koja, kako se Nuno spušta, i sama mijenja položaj svoje prigodno izrađene niše u ilovači. Ovdje je, s pravom, otpala i jedna od najtežih dokumentarističkih dogmi oličena u strogom zavjetu šutnje; u ne baš tako rijetkoj vrsti tzv. klasičnih dokumentaraca opservacijski posvećenih čovjekovu radu, ljudi rade i ukleto šute. Ni da zucnu! U Bunarmanu, naprotiv, godi što radnici oko bunara stalno nešto 'laprdaju', živahno dobacuju jedan drugomu ili se dogovaraju. Sve u svemu, odličan film.


TRILOGIJA O PLAŠITELJIMA, projekt
Plašitelji u lovu na novac, Vjesnik, 16.3.2001.

download 117 KB pdf

Ištvančićev "Bunarman" na festivalu u Teheranu

Dokumentarni film Branka Ištvančića "Bunarman" iliti "po naški" "Bunardžija" pozvan je u selekciju i konkurenciju za nagradu Međunarodnog kratkog filma u Teheranu. Riječ je o polusatnom filmu o starom zanatu kopanja bunara. Film je pobrao dobre kritike, a još bolje i nagrade. Tako je na Danima hrvatskog filma 2003. dobio nagradu za najbolju režiju, nagradu "Oktavijan" Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji dokumentarni film, Nagradu za najbolju režiju DaKino Bukurešt u Rumunjskoj... Ove godine festival obilježava 10. godišnjicu pojavljivanja kategorije međunarodnog festivala zbog čega je taj dio posvećen programu azijskog kratkog filma. Iranu je to ujedno i 22. rođendan nacionalnog kratkog filma na kojemu će se od 15. do 20. studenog prikazati filmovi iz 69 zemalja. Po prvi put svoje umijeće prikazat će Filipini, Kongo, Malazija, Cipar, Irak, Južnoafrička republika, Jordan, Burkinafasso, Senegal, Šri Lanka, Tajvan, Kolumbija, Katar i Island.

www.24sata.hr/articles/view/9049/


Hrvatska kinematografija u Cannesu

U pokušajima da podupre domaću produkciju, kao i komplementarne djelatnosti vezane uz kinematografiju, Ministarstvo kulture prošle je godine izdvojilo 35 milijuna kuna. Osim financijske potpore za snimanje filmova, posebna je pozornost posvećena primjerenu predstavljanju filmske proizvodnje na najvažnijim sajmovima, pa je tako na prošlogodišnjem Međunarodnom filmskom sajmu u Cannesu Hrvatska prvi put sudjelovala zajedno sa Slovenijom, a u veljači 2007. samostalno na Berlinaleu.
Ove se godine od 16. do 26. svibnja u organizaciji Ministarstva kulture predstavljaju hrvatska filmska dostignuća na Međunarodnom filmskom sajmu u Cannesu. Hrvatski paviljon smješten je na atraktivnoj lokaciji u okviru Village Internationala.
Namjera je organizatora svim producentima pružiti pouzdanu informaciju o hrvatskom filmu te profesionalnoj ponudi i potražnji, DVD-ove s hrvatskim filmovima te promidžbeni materijal vezan uz audio-vizualne djelatnosti u Hrvatskoj. Hrvatsko predstavljanje obuhvatit će i marketinška prikazivanja naših filmova (dvoranske projekcije) u sklopu kojeg će od 22. do 24. svibnja biti prikazana četiri hrvatska filma: Duh u močvari Branka Ištvančića, Pravo čudo Lukasa Nole, Armin Ognjena Sviličića te Trešeta Dražena Žarkovića i Pave Marinkovića.
Da službeni program Filmskog festivala u Cannesu ne prođe bez hrvatskih predstavnika, pobrinuo se Antonio Gabelić, čiji je kratkometražni eksperimentalni film Putovanje (Travelling) ušao u službenu selekciju programa Semaine de la Critique (Tjedan kritike), u kojoj je prikazan 23. svibnja. Uz redatelja, apsolventa dramaturgije, na filmu su radili snimateljica Dinka Radonić, apsolventica na Akademiji dramskih umjetnosti, te montažer Andrija Gvozdić Michl.


CD soundtrack:
Duh u močvari,
skladatelj Dalibor Grubačević,
Croatia Records

Rijedak fenomen

Kolekcionarima bi disk trebao biti iznimno vrijedan, jer je jedan od rijetkih u Hrvatskoj, ali i jer zadovoljava sve standarde koje postavljaju strane filmske partiture

Partitura filma Duh u močvari rijedak je fenomen u hrvatskoj filmskoj glazbi. Najprije, skladatelj Dalibor Grubačević za film redatelja Branka Ištvančića napisao je orkestralnu partituru (već je i to fenomen po sebi, jer rijetki su skladatelji - trenutno se mogu sjetiti jedino Igora Kuljerića - koji su smogli snage da okupe orkestralne glazbenike i da napišu vrsnu orkestralnu partituru). Zatim, Grubačević je majstor orkestracije. On nadzire svaki orkestralni segment - od gudača do puhača i udaraljki, pa i ono malo dodane sintetske glazbe - te se koristi ponajprije orkestralnom bojom da uvede u fantastiku dječje priče o duhu koja izvire iz seoskih tračeva, bajki i legendi. Zahvaljujući Grubačeviću, nije se teško uživjeti u film, čak i ako se glazba sluša odvojeno, na soundtracku. Osim toga, Grubačević potpuno razumije i funkcionalnost i komercijalnost filmske glazbe. On sklada nekoliko tema koje uglavnom izviru iz slavonskoga melosa, ali ne gradi partituru isključivo uz pomoć lajtmotiva. Prateći kako se sklada filmska glazba vani, Grubačević je naučio da su lajtmotivi popularno, ali zastarjelo sredstvo izražavanja. Zato njegove teme funkcioniraju na općenitoj razini (naslovna tema filma tema je duha koji zapravo uopće ne postoji) i samo povremeno dotiču poneki lik (na primjer, Kovačevićeva tema govori o tragediji i budućem razvoju događaja). Komercijalnost filmske glazbe odražava se u standardima. Jedan je od njih pjesma na odjavnoj špici Ostvari san, koju, u obliku komentara sadržaja, ali i budućeg hita, izvodi Saša Lozar. A komercijalnost odražava i sama fizička prisutnost kompaktnoga diska u izdanju Croatia Records. Naime, kada sam na početku napisala riječ fenomen, ona se ponajprije odnosila na CD-soundtrack, koji je u hrvatskoj filmskoj glazbi iznimna rijetkost. Dalibor Grubačević zna koliko je važno sačuvati glazbu izvan filma - i ne boji se toga, jer svjestan je kakvoće glazbe. Kolekcionarima bi disk trebao biti iznimno vrijedan, jer je jedan od rijetkih u Hrvatskoj, ali i jer zadovoljava sve standarde koje postavljaju strane filmske partiture.

Irena Paulus


Magyar Szó,
1994. január 9., vasárnap

Szabadka szelleme egészséges
Branko Ištvančić filmrendező-növendék vizsgafilmjét bemutatják a New York-i szemlén - Vajdaságnak nem kell lemondania egy ígéretes alkotóról; most ugyan Zágrábban tanul, de feltétlen vissza akar jönni a rónaságra
Csodálatos élményben volt részem: egy órára teljesen megszabadultam mindennapi gondjainktól, a sorbanállástól, a szellemi tunyaság egyre fojtogatóbb érzésétől, egyszóval mindentől, ami a nyomorunkra emlékeztetne. Egy fiatal filmrendező-növendékkel beszélgettem, aki mérhetetlen rajongással mesélte, milyen szép is ez a Vajdaság, milyen csodálatos ez a Szabadka és hogy milyen fontos szép filmeket csinálni. Most így utólag roppant csodálom Branko Ištvančićot (1967), mert annak ellenére, hogy segélyekből meg jótékonysági adományokból tartja fenn magát Zágrábban, nem a nyomorra, a leszűkült lehetőségekre panaszkodott, azt csak megemlítette, hanem fontosabbnak tartotta, hogy a politikai helyzet rendeződése utáni terveiről beszéljen.
A világ hat legjobb elsőfilmese közé sorolták. Tulajdonképpen kicsoda ön, Branko Ištvančić?
- Tavankuton születtem, itt érzem magam otthon. Pillanatnyilag a zágrábi Fimművészeti Akadémia harmadéves hallgatója vagyok a filmrendezői szakon. A filmmel még általános iskolás koromban kezdtem foglalkozni, s nagy segítséget, biztatást kaptam akkor is és azóta is egykori tanáromtól, Siflis Zoltántól. Amatőr filmjeim szerepeltek különböző fesztiválokon, meglehetősen szép sikerrel, és ez adott biztatást ahhoz, hogy kitartsak eredeti tervem mellet. Én már kicsi koromtól éreztem, tudtam, hogy filmrendező akarok lenni. Anyagiak miatt azonban vasutas középiskolát kellet végeznem, és négy évig a vasútnál dolgoztam, közben felvételiztem a belgrádi meg az újvidéki akadémiára, de sikertelenül. 1991-ben Zágrábban felvettek. Ott olyan tanárok keze alá kerültem, mint Ivo Škrabalo, Zoran Tadić, Zrinko Ogresta, Ante Babaja, Bruno Gamulina és mások. Az említett siker engem is váratlanul ért. A filmművészeti főiskolák nemzetközi szemléjére, Münchenbe a zágrábi akadémia elküldte az én Elválás című másodéves vizsgafilmemet is idősebb kollégáim munkáival együtt. Ezen a szemlén a zsűri elnöke Wim Wenders volt, akit nagyon nagyra becsülök. Jelen volt az elsőfilmesek megsegítésével foglalkozó londoni alapítvány képviselője, és az eseményt követő néhány nap múlva kérték a zágrábi akadémiát, küldjék el nekik a filmemet. Ez az alapítvány a tehetségek felkutatásával és támogatásával foglalkozik. A világ minden tájáról kiválasztott filmekből azután egy szemlét rendeznek Los Angelesben meg New Yorkban. Örömmel vettem tudamásul, hogy az én filmem bekerült a hat bemutatásra kerülő alkotás közé.
Ez egy óriási lehetős...
- Igen, nagyon várom már, hogy elutazhassak a tengerentúlra, mert egyfelől meglátom, mások mit csinálnak, lesz alkalmam megismerkedni különböző emberekkel; másfelől pedig nagyon bízom benne, hogy e nemzetközi alapítvány révén eljuthatok majd a világ valamelyik akadémiájára, hogy tovább képezhessem magam. A zágrábi filmakadémia jelentős, meg is vagyok vele elégedve, de sajnos a pénztelenség miatt ott sincsenek meg igazán a feltételek a zökkenőmentes munkához. Életcélom szép és igaz filmeket csinálni.
Kik az eszményképei?
- Tarkovszkij, Bergman és Fellini. Ami Tarkovszkijnál a szellem, az Bergmannál a lélek, Fellininél pedig a szív.
Ön most Zágrábban tanul, milyen tervei vannak az akadémia elvégzése után?
- Feltétlenül vissza szeretnék térni Szabadkára. Zágrábban már mindenkit megfertőztem Szabadka szépségével. Szerintem Szabadka egy elásott kincs. Sokan mondogatják, hogy piszkos ez a város, hogy nem olyan, mint volt. Szerintem nem így van: Szabadkának a lelke, a szelleme egészséges, és ez a fontos. Mert mint a Biblia mondja, ami látható, az múlandó, a láthatatlan pedig örök. Úgy érzem, az én feladatom, hogy olyan filmeket csináljak, amelyeket látva a mi igazunkat szépnek élik meg az emberek, avagy életünk szépségének igazát szeretném megfogalmazni, s ezt föltétlenül Vajdaságban akarom megcsinálni.
KABÓK Erika