| |
| Home |
| BIOGRAFIJA |
| FILMOGRAFIJA |
| AKTUALNI PROJEKT |
| PRESS |
| KONTAKT |
Od zrna do slike
|
||||||||||||
Dokumentarni film,
trajanje 75 minuta Scenarist i redatelj: Branko Ištvančić
Dokumentarni film Od zrna do slike istražuje kulturu i umjetnički izričaj hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini. Fokus filma je na slamarkama, bačkim narodnim umjetnicama koje su svoj idealni medij pronašle u slami iz koje su stvarale slike, skulpture i različite predmete. Film oslikava povezanost njihove svakodnevice i umjetničkog izričaja, njihov specifični socijalni i nacionalni položaj, a protagonosti filma su istaknute slamarke Ana Milodanović i Jozefa Skenderović, povjesničar umjetnosti Bela Duranci, svećenik Andrija Kopilović te publicist Naco Zelić.
Poseban naglasak stavljen je na kompoziciju kadra, njegovu puninu sadržajem i značenjem, kolorističku autentičnost i likovnost, baš kao i na same divojačke slike. Poruka je jasna: život i umjetnost ovdje nisu odijeljeni već čine jedan život.
Podatak kako je kultura oduvijek bila "u raljama politike" (nerijetko i kao njezina metresa)
Koristeći taj jednostavni, podatni i krhki materijal - slamu, ove žene imaju potrebu umjetnički izraziti svoj doživljaj svijeta oko sebe, da uljepšaju svoj teški život njiva, sunca, prašine, vječito savijenih leđa i znoja, taj život crne zemlje koja život znači. Slikaju svakodnevicu života, ali svome doživljaju uspiju uvijek dati poetično ruho. Rad sa slamom čini ih sasvim izuzetnim. Radeći filigranskom preciznošću, krhkim zlatastim materijalom, one dobivaju sasvim neočekivane ugođaje i efekte. Ova likovna umjetnost nastala je u vrijeme bunjevačkog običaja "dužijanca" nakon završetka žetve, kada se rađa novi kruh, koji je prepoznatljiv kao bunjevački običajni simbol. A svaka bunjevačka kuća ili salaš je u prošlosti imao svoju dužijancu i okupljanje uz druženje i zabavu. Tjednima prije su kosci i rukovetačice ("risari i risaruše") žnjeli mora žute pšenice, nepregledna žitorodna polja, osiguravajući svoju budućnost u predstojećem razdoblju. Još na njivi pleo se žitni vijenac i razni drugi ukrasi od slame i donosio domaćinu nakon žetve na salaš. Poneka djevojka znala je isplesti krunu i prsten od slame na njivi. Vijenac se do početka žetve čuvao u trijemu salaša kada se ovo zrnje miješalo s pripremljenim sjemenom žita i sijalo sljedeću godinu. Danas se običaj još samo tradicionalno održava i simbolički ponavlja kako bi se ova nacionalna manjina na kulturan način održala. Tako, još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, na poticaj jednog tadašnjeg aktivnog slikara Stipana Šabića iz Subotice nastala je likovna umjetnost žena, salašarki, koje su spontano, ali s velikom strpljivošću, sve više i češće, spretno i precizno rabile vlati pšenice za različite urese. Od slame je u mekim, a ponekad i hrapavim i izrađenim rukama stvorena osebujna ornamentika, vještina obrade, tkanja i pletenja tankih žutih vlati, različite i maštovite izrađevine, slike pletene od slame, reljefi, različiti scenski prikazi, cvjetići od slame, funkcionalne posudice, prigodne čestitke. Prvu sliku od slame "Rit" izradila je Ana Milodanović i nalazi se u stalnoj zbirci u Tavankutu. Ana je svoj život provela u Žedniku, ostarjela je i zamijenila nedavno svoju seosku kuću za gradsku. Radila je danonoćno, išla često na misu u crkvu. Uradila je na stotine slika, simbola i predmeta od slame. Slamu je sama proizvodila posebnom tehnologijom u svojem vrtu. Svoj materijal pratila je od zrna do slike. Sada je, pritisnuta godinama i bolešću, odlučila život malo olakšati. Najvrednije Anino djelo doživjelo je izlaganje u galeriji Likovnog susreta u Subotici i diljem svijeta, a nalazi se postavljeno u crkvi "Marije Majke Crkve" u Subotici. Mnoge njihove radove i izrađevine vidjelo je mnoštvo posjetitelja na izložbama i raznim prigodama, a jedna takva tijara izrađena od slame nalazi se u Vatikanskom muzeju poklonjena Papi Pavlu VI među pravim zlatnim tijarama. Prilikom demonstracije, današnja slamarka Jozefa Skenderović iz Subotice objašnjavat će način svoga rada: "Odabiru se najbolje slamke, u njih se dahom uvlači voda kako bi postale meke i podatne za rad, sijeku se, navijaju, pletu od njih plosnate pletenice, tkaju se i sve se šiva - koncem od slame." U dokumentarnom filmu Ive Škrabala "Slamarke divojke", iz 1971., tadašnja protagonistica Marga Stipić govorila je: "Kogod bi kazo da mi ode mlatimo praznu slamu, a mi iz ove slame pravimo lipe slike i drugo koješta!" U povodu jedne izložbe slamarki Petar Šarčević (rodom iz Subotice) koji je bio redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu je napisao: "Ove slike su iznad svega dokaz izuzetnog i neuništivog umjetničkog nagona jedne male etničke sredine vojvođanskih Hrvata - Bunjevaca koji su usprkos dugotrajnoj izoliranosti u moru panonskih nacionalnosti bez geografske povezanosti s maticom, sačuvali svoju nacionalnu egzistenciju, svoju ikavicu i bogatu narodnu umjetnost." U svečanosti Dužijance zastupljene su i slamarke sa svojim radovima i izložbama. Osniva se Likovna kolonija u Tavankutu 1961. godine koja već sljedeće godine svojim radom ulazi u sastav HKPD-a "Matija Gubec". Ovoj su Koloniji pristupile i slamarke, prva Ana Milodanović. Nailaze na razumijevanje, ohrabrenje za rad kod tadašnjih čelnika društva: Stipana Šabića, Nace Zelića, Ivana Jandrića, Petra Skenderovića i drugih. One su sada na okupu. Iskustvo se razmjenjuje. Rad je organiziraniji. Posjećuju izložbe i muzeje, upoznaju se s likovnim stvaralaštvom. Prvu sliku od slame, s nazivom "Rit", izradila je Ana Milodanović 1962. godine. Slamarke izlaze iz anonimnosti i izlažu svoje slike s ostalim slikarima Likovne sekcije, pa i samostalno. Njihov rad izaziva pozornost publike i likovnih kritičara. Već 1965. godine izlažu u Tavankutu, Subotici, Zagrebu, Beogradu, Vinkovcima, Dubrovniku, Osijeku, Sisku, Somboru, Smederevu, Kovačici. O njihovim slikama se piše u novinama. Na Međunarodnoj izložbi u Moskvi 1970. godine Ana Milodanović za svoju sliku od slame "Momačko kolo" dobiva prvu nagradu - zlatnu medalju. U Rimu je 1963. godine poklonila tijaru pape Ivana XXIII. izrađenu od slame, a 1976. Kata Rogić je darivala grb pape Pavla VI. prigodom hodočašća. Sve se to čuva u Vatikanskoj riznici. Javnost postaje sve više zainteresirana za ovu vrstu narodne umjetnosti. Od 1961. do 1970. godine mnogo je zainteresiranih prišlo slamarkama i savladalo tajnu pletenja slame i izrade slika. Prvi tečaj za rad sa slamom održan je na salašu Marije Ivković-Ivandekić na Đurđinu.
Jednu zanimljivu temu Branko je očito dugo pripremao, i ona je "u glavi jasna". Nema sumnje da će priču koja polazi od etnološkog predloška (i koju bi mnogi zadržali samo u tim vodama, etnološkim), on pretvoriti u nešto više: radeći ovako kako elaborira, Ištvančić je na putu da napravi zanimljiv dokumentarac o Bunjevcima, njihovom trajanju i opstajanju. Ponuđeni tekst nagovještava da će, pošavši od nečega što je istinski malo, što se i kao simbol koristi baš za sićušnost i beznačajnost (slamka), on dospjeti do velikog i univerzalnog, do identiteta jednog kolektiva. I eto nas kod metafore o varljivoj beznačajnosti malog. I kod spoznaje kako se u malom krije veliko... Svaki oblik dokumentiranja ovog oblika likovnog prikazivanja poželjan je zbog njegove jedinstvenosti. Filmski prikaz specifičnosti slamarstva bio bi doprinos potpunijem, točnijem i jasnijem obavještavanju o ovom zanimljivom, autohtonom obliku likovnog izražavanja. stručni suradnici: Bezbroj slika, maketa i simbola izrađenih od slame pohranjeno je u Sjemeništu subotičke Biskupije "Paulinum". Stalna postavka slika nalazi se u Župnom dvoru u Tavankutu, pa i u Župnom dvoru na Đurđnu, a nešto i po ostalim župama. U samoj Đurđinskoj crkvi zidove krase slike "Križnog puta" izrađene od slame. To je rad umjetnice Marije Ivković-Ivandekić a započet s njenom suradnicom Katom Rogić koja je umrla prije svršetka ovog pothvata. Korisni linkovi:
Potporu realizaciji projekta pružili su: Film je snimljen u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata i HKPD Matija Gubec Tavankut
|
|
Hrvatske umjetnice na sjeveru Vojvodine, tzv. slamarke, nešto su poput zaboravljena čuda. Pletući slamu na lijep i poetski način opisuju svoj teški usamljenički život na malenom imanju - salašu s kućom usred beskrajne, zlatne Panonske ravni s nekoliko stabala i neizostavnim bunarom. Vrlo česti motivi malene su katoličke crkve i kršćanski simboli, ali i mnogobrojni svjetovni motivi. Na međunarodnoj izložbi naivne umjetnosti u Moskvi 1976. godine Ana Milodanović osvojila je zlatnu medalju za svoj rad od pletene slame, a Kata Rogić imala je izuzetnu čast darovati svoj rad papi Pavlu VI. u Vatikanu. Projekt Od zrna do slike dokumentarni je film koji je sniman na području Vojvodine, a govori o autoricama slika od slame koje su po toj vrsti naivne umjetnosti jedinstvene u svijetu. Tijekom snimanja otkriveno je da se jedan vrijedan predmet od slame, replika papinske tijare iz 1964. godine koju je papi Pavlu VI. poklonila skupina vjernika Hrvata iz Vojvodine, nalazi u Vatikanu. Donacija Zaklade Adris omogućila je potragu za tim predmetom, koji je pronađen u Parmi, gdje je bio evidentiran kao predmet iz Oceanije, te završetak i kompletiranje filma. Pronalaskom je krivo evidentiranje zauvijek ispravljeno, i to zahvaljujući Zakladi Adris, koja je film prepoznala kao iznimno vrijedan projekt kojemu je cilj očuvanje kulturne baštine Hrvata u Vojvodini.
Tijara od slame u Vatikanu Mons. dr. Andrija Kopilović u svom je govoru na otvorenju izložbe podijelio s publikom događaj s nedavnog posjeta Vatikanu, gdje je prisustvovao snimanju dokumentarca "Od zrna do slike" Branka Ištvančića, a koji ocrtava važnost i vrijednost umjetnosti od slame: "Tragajući za našim darovima koji su često puta bili znak našega identiteta dolazimo do najstarijeg dara od naših slamarki koji je sačuvan i koji je bio dar Papi. Znali smo da se u Sjevernoj Italiji nalazi jedna tijara koju je izradila Ana Milodanović 1963., namijenjena papi Ivanu XXIII., a nakon njegove smrti predana je papi Pavlu VI. Tijara je bila smještena u muzej u Parmi i označena da dolazi sa podneblja Kine. Pratili smo putanju kako bismo mogli točno odrediti kako se to dogodilo. Naime, Papa je poklonio tijaru Kongregaciji za širenje vjere, a oni su je poklonili misionarima iz Oceanije, Kine i Azije. Matična kuća ovih misionara je u Parmi. Bio sam silno ponosan što je na samo jednu zamolbu Vatikan otvorio trezor u kojem su izloženi najvrjedniji predmeti. Cijela straža kustosa je stajala i divila se ovoj tijari s kojom su postupali s najvećom pažnjom. Ovaj domet dokazuje kolika je vrednota umjetnosti slame. Nakon što je tijara proučena, rekao sam im: Nismo Kinezi, nismo iz Oceanije, nego iz Bačke. Natpis je tada promijenjen: u Ana Milodanović, Subotica, biskupija subotička."
Film "Od zrna do slike" rađen je pet godina, a jedan od razloga je i to što je skoro dvije godine trebalo da se uđe u trag tijari od slame koja je 1963. godine darovana papi Ivanu XXIII.
"Da nije bilo snimanja ovog filma i naše potrage za tom tijarom, još uvijek ne bismo znali gdje je ona. Trebalo nam je skoro dvije godine da pronađemo tu tijaru. Bilo je i primisli da odustanemo od potrage, ali je tada do nas došla vijest da je ta tijara u Parmi. Prvo što smo dobili bila je slika i kada smo je usporedili s fotografijom koju smo snimili u Biskupskom muzeju u Subotici, ustanovili smo da je to ta tijara. Organizirali smo snimanje, otišli u Parmu zadivljeni što smo je pronašli. Međutim, što je zanimljivo, čuli smo da je ta tijara 50 godina vođena kao predmet iz Oceanije. Tako da je sada i ta pogreška ispravljena", kaže Branko Ištvančić.
Ivo Škrabalo, rodom Somborac, redatelj i scenarist, 1971. godine snimio je s Nikolom Tanhoferom dokumentarni film "Slamarke divojke" (produkcija FAS - Filmski autorski studio). Prikazan je iste godine u Beogradu (Festival kratkog i dokumentarnog filma) i Zagrebu a 1971. godine u Tavankutu prigodom proslave Dvadeset pete obljetnice rada i postojanja HKPD-a "Matija Gubec". U filmu slamarke govore čistom ikavicom o sebi, radu sa slamom i svom životnom putu. Ovaj se film i dalje prikazuje u povodu proslava i objetnica. Titlovan je na engleskom te prikazan u Londonu. Javni rad slamarki je zastao 1972. godine kad su političkom čistkom uklonjeni iz javnog života čelnici Likovne sekcije HKPD-a "Matija Gubec" iz Tavankuta.
U Slamarkama divojkama veoma je naglašena informativnost i dokumentaristička težnja k autentičnosti. Izbor odsječaka iz stvarnosti, komentar i kretanje kamere, sve je usmjereno k što potpunijem, točnijem i jasnijem obavještavanju o zanimljivoj pojavi. Ipak Slamarke divojke nadilaze izvještaj i reportažu, lišene su suhoparnosti hladnoga faktografskog predstavljanja. (Stjepko Težak)
Tema je interesantna za nastavu likovne kulture, ali po svom izrazu i sadržajnoj slojevitosti filma zaslužuje da se koristi i za nastavu filmske umjetnosti.
|
